Zijan u Scheveningenu

184

Piše: Pavle PAVLOVIĆ 

E, sada se već lakše diše. Sve manje je raje i sve manje traže moje turističke usluge. One kafiće, gdje drogu puše s nogu i izloge sa izazovnim prigušenim crvenim svjetlima, otkrivaju kao najbolji tragači čim kroče na sokake Amsterdama. Više niko ne pita za Den Hag, niti za onaj sud, a još manje za kule Scheveningena.

Zato je sreća da me poduzetni prijatelji, braća Goran i Zoran Delić, nisu poslušali. Nosio bih na duši njihovu promašenu investiciju. A zamisao je bila toliko genijalna da sam se ponosio novootkrivenim urođenim talentom za biznis u stilu posljednjih poruka velikih političara Jedne nam i jedine. Da je kako nije, mogao me i gospodine Fadil Novalić ubaciti u svoju ekipu genijalnih savjetnika za razvoj Federacije, ako već zbog raznoraznih razloga ne mogu da igram u timu velikog Baje, hvalisavog gazde samoproglašenog boljeg dijela BiH.

Ali, da ne dužim – skontao sam da bi se dobar posao mogao razviti ispred sudnice Jugoslovenskog tribunala u Den Haagu i ispred tvrđave zatvora u obližnjem Scheveningenu. U zlatnim godinama za ove institucije stizalo je ovdje više znatiželjnika nego u svjetski poznate kafiće gdje u dimu slobodne marihuane samo zalutali, uz podsmijeh konobara, naručuju cappuccino ili espresso.

Primjećivalo se, zapravo, da pravno-turistička ponuda nije kompletna. Posjetioci su pred sobom imali arhitektonski zanimljive juridističke objekte i ništa više. Jest’ da ovdje nema uzbrdice i nizbrdice, ali i šetnja po ravnoj plohi, kakva je ova Kraljevina, donosi umor. Traži da se zastane, okrijepi.

Gdje drugo, nego u kafani. Zato sam razmišljao zašto da lova iz naših džepova ide u tuđinske kase. Zar nije bolje da se sve objedini. I šetnja i cuga. I sjetih se dva druga. Niko ne bi bolje usrećio naše ljude izgubljene u bijelom svijetu kao braća Delić, što su se privatnom inicijativom u Sarajevu isticali još u doba Ante Markovića. Kad su mogli u sumraku komunizma, kako neće pod suncem demokratskog NL kapitalizma.

Ideja je bila tu, samo je trebalo razraditi, uklopiti u atmosferu koja je pratila sudske procese. Pred ove dvije pravnim turistima interesantne institucije stizao je, uglavnom, svijet iz naših mahala, sokaka. S njima duh i običaji Bosne i Hercegovine i regiona nam. Dakle, ne bi bilo prikladno, recimo, ljudima iz Srebrenice nuditi hamburgere, pečene krompiriće, sirove ili dimljene haringe. Trebalo je ostati na našoj bogatoj kulinarskoj tradiciji sadržanoj u dvije riječi – ćevapčići i burek. Zbog deset u pola sa lukom, odmah zaboraviš da si daleko od kuće. Ali i tu je valjalo biti mudar. Kako onima što su došli da podrže genarala što je uzvikivao ‘gađaj Velušiće’ nuditi sarajevske ćevape?

Dosjetio sam se, napraviće se dva roštilja. Na jednom će pisati banjalučki, a na drugom sarajevski ćevapčići. Uz prvi bi išlo pivo, uz drugi sokovi i jogurt.

Kada su BiH mogli podijeliti na entitete zašto, onda, mala ili velika porcija ne mogu na odvojene dimove jednog te istog bh. uvoznog drvenog ćumura. I s burekom bi bilo slično. Na dva odvojena prodajna punkta stajalo bi burek, zeljanica, sirnica, krompiruša, tikvenjača. Ili, burek s mesom, burek sa sirom, burek sa krompirom… Razdijeljene kalorijske posljedice Dejtonskog sporazuma ispoštovali bi do maksimuma. Ne bi bilo naknadnih čitanja, pameti i objašnjenja u stilu političkih mogula iz gradova na Miljacki i Vrbasu. Ne bi nam trebala duboko misaona i neutralna objašnjenja visokog predstavnika, niti bi cijela serija političkih analitičara, što niču kao gljive poslije kiše, u raznim TV nastupima uvjeravali što je ispravnije – burek ili burek s mesom?!

Pronašli smo i mjesta gdje bi postavili naše dućane. Jedan bi bio kod najslikanije fontane u medijima na regionalnim balkanskim prostorima. Ispred onog bazena pred zgradom Tribunala, što je dušu dao za hlađenje piva i sokova.

Turisti iz naših krajeva mogli bi u ovom haškom koritu brčkati nogice, kao u rimskoj fontani Di Trevi, dok uživaju u natopljenim somunima ili lepinjama.

Druga lokacija bi bila ispred stare tvrđave najčuvanijeg zatvora Ujedinjenih nacija. Uz gastro ponudu planirali smo i fotosafari. Slikanje u gustom žbunju oko objekta u kojem borave ili su boravili najveći sinovi naših ponosnih, slobodarskih naroda, bez narodnosti. Dogovorili bi se i sa čuvarima kazamata da nam ponekada progledaju kroz prste kada se u zanosu isuviše približimo visokim zidinama, kojima su opasani naši ili njihovi sužnji. Počastili bi zbog toga UN drotove kojom porcijom ćevapa ili bureka.

Sve smo lijepo zaokružili, samo je jos trebalo ćitabe od opštine Den Haag pa da počnemo sa ispoljavanjem poduzetničke inicijative. Dok smo se nakanjivali ko će prvi pred birokratske šaltere, skužili smo da se nešto neobično događa. Naglo je opao priliv juridističkih turista. Sudnica i kaznionica sve su manje privlačili borce za pravdu svojih naroda. Jugoslovenski tribunal i zatvor Scheveningen ubrzano odlaze u prostore povijesti. Koga više zanimaju suđenja, kazne? Nestali su i novinari, TV kamere već poodavno.

Oni kapitalci što još ćame iza visokih zidova kao da sve manje privlače i vlastite prijatelje i rodbinu. Odvešće ih jednog dana, ako prežive, u nove murije razbacane po zemljama Evrope. Raspast će se tako jedna sudska farsa kao baloni od sapunice. Vjera u pravdu i međunarodnu zajednicu još jednom će potonuti u glib uzaludnih nadanja kao u onim danima kada smo očekivali da će lideri svijeta zaustaviti tenkove što su krenuli, iz znamo već kojih kasarni sadašnjih država, samo ne smijemo reći na glas. Da ne bi i nas sudili što glasno razmišljamo.

Meni na kraju jedino preostaje da sa propalom haškom idejom pokušam ispred drugih, aktuelnih domaćih zatvora gdje se okuplja raja. Kod kuće je najbolje.

Ali, koliko su, u posljednji vakat, navalili da ih pune, bojim se da će se narod ohladiti. Jer, snalažljive glavonje samo ulaze i još brže izlaze. Ne mogu jadni tužitelji i sudije da ih stignu kako valja procesuirati.

Zna raja zbog čega i u čemu je pravde zijan. Baš kao što sam i ja otkrio u čemu je bio zijan u Scheveningenu.

Tu ni ćevap ni burek ne pomažu. Meni ostaje samo da se slikam ispod kula u kojima su zatvorene sve naše nade da će pravda olakšati rane rata kojima ne daju da zacijele.

Vezani članci

Kako su se ljubili Vučić i Čović? Piše: Pavle PAVLOVIĆ  Dok su se svi raspisali o nedolasku Bakira Izetbegovića i Denisa Zvizdića na Mostarski sajam, mene je nešto drugo više zanimalo...
Pimpek  i Skaka Piše: Pavle PAVLOVIĆ  Na radost napetih građana Sarajeva osmi mart je dobro prošao za gradonačelnika Abdulaha Skaku. Sada Šeher strahuje od šestog ap...
Pokojnici društvenih mreža Piše: Pavle PAVLOVIĆ Sa vilom u Rovinju sam raskrstio. Stana u Londonu se odrekao. Riblji restoran u Makarskoj zatvorio. Beach bar na Hvaru poklonio....
Majčin kamen domovine     Piše: Pavle PAVLOVIĆ    Dobro je, popustilo je. Nije više minus 18 stepeni Celzijusa, nego   četiri grada manje. Može se, kao uvijek krajem februara...