Teška historija Srebrenice, čije je bošnjačko stanovništvo stradalo od ruke svojih srpskih komšija i srbijanske soldatekse u svim ratovima prošlog stoljeća, već je poznata.
I danas, nakon ultimativnog zločina genocida tokom velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, Bošnjaci Srebrenice nose se s istim zlom – srpskim šovinizmom. Taj šovinizam ima dvostruki karakter, institucionalni i običajni. I dok prvi provode službene instuticije manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, ovaj drugi, nažalost je stvar samog kulturološkog i običajnog koda.
Prvi, naravno, potječe iz drugog, jer institucije, u suštini, čine ljudi koji u njima rade, donose diskriminatorne zakone i provode ih, no najgorči plodovi ovog srpskog šovinizma, u mirnodopskim okolnostima, ipak su oni koji se pokazuju na primjeru djece i omladine, kao budućnosti jednog društva.
Dovoljno je loše i skandalozno to što institucije manjeg entiteta pokrštavaju javne institucije, poput škola, i prisiljavaju bošnjačku djecu da prisustvuju svetoslavskim praznicima i kojekakvim krsnim slavama, no slika srpskih učenika iz Srebrenice kako sa šajkačama na glavama drže tri prsta i veličaju genocidni četnički pokret najbolje pokazuje koliko je šovinizam zaista raširen i normaliziran u srpskom društvu. Ovakva vrsta šovinizma stvar je što kućnog odgoja što sistema vrijednosti dominantnog u kolektivu kojem ovi zaluđeni dječaci pripadaju.
Gdje leže istinski korijeni takvog šovinizma otkriva nam jedan znakovit detalj. Jedan od ovih dječaka je, preko društvenih mreža, upitao srebreničkog protojereja Aleksandra Mlađenovića podržava li njihov postupak, na šta je sveštenik odogovrio: “Ja vas podržavam kad radite dobre stvari kao sada, a pred neprijateljima ću vas podržati i kad pogriješite.” Mlađenović je dodatno potvrdio vlastiti velikosrpski šovinizam i izjavom za Srnu stajući u odbranu veličanja četništva od strane učenika, pa je za sve optužio bošnjačke političare, četnike nazvao antifašistima a srebreničke Bošnjake koji su preživjeli genocid potomcima ustaša!
Aleksandar Mlađenović i prošle je godine učestvovao u sličnom šovinističkom skandalu, kada je tokom obilježavanja Badnje večeri u Srebrenici predvodio kolonu koja je ispred kuće srebreničkog načelnika Mladena Grujičića pjevala četničku pjesmu: “U mog đeda brada je do pasa”, prilikom čega je Mlađenović pjevao o Kosovu i pozdravljao kosovske Srbe iz “srpske Srebrenice”.
Prijetvorni protojerej Mlađenović samo koji mjesec prije takvog performansa objavio je na Facebooku fotografiju s Ahmed-efendijom Hrustanović i fra Josom Oršolićem, ispod koje je napisao: “Danas je u Srebrenici nastala fotografija koja simoblizuje onaj bolji i ljepši dio svakodnevnice koji rijetko vidimo u medijima.”
S druge strane, za bošnjačku naivnost nema bolje ilustracije od događaja iz 2014. godine, kada je u Veliku Britaniju, u organizaciji Bosansko-britanskog udruženja “Sana” i metodističke vjerske zajednice Engleske, trebala putovati grupa Bošnjaka i Srba iz Srebrenice od kojih je jedan bio i protojerej Mlađenović. Iz nepoznatih razloga, Mlađenoviću i ostalim Srbima iz ove grupe nisu odobrene vize za ulazak u Veliku Britaniju, na šta je bošnjački dio delegacije odbio ići dok Mlađenović i ostali ne dobiju vize!
Slučaj Rožaje
Rožaje je, kao i svaka tipična većinski bošnjačka sredina, jedan od najtolerantnijih gradova kada je riječ o međunacionalnim odnosima. No, uprkos tome, i tu, kao i u Srebrenici, imaju isti problem sa srpskim šovinizmom.
Ovaj gradić čuvao je i sačuvao svoj međuvjerski sklad i toleranciju kroz sve protekle ratove. Ostalo je zapisano da se poražena i razbijena srbijanska vojska, čiji su gladni i izranjavani ostaci prolazili kroz Rožaje prilikom povlačenja 1915. godine, ponašala disciplinirano, te da su Rožajci pružali svaku vrstu pomoći ranjenim i gladnim vojnicima. Na ovom prostoru nije bilo onog obima nasilja i zločina nad Bošnjacima kao u Bosni i Hercegovini ni tokom Drugog svjetskog rata, niti ranih devedesetih ili rata na Kosovu, mada su zabilježeni zločini srpskih komita i četnika dvadesetih godina prošlog stoljeća.
Krajem osamedesetih godina u izgradnji pravoslavne crkve “Ružica” u Rožajama učestvovali su mnogi Bošnjaci, koji su pomogli i njenu posljednju obnovu, uostalom kao i sama Općina Rožaje. Lokalni paroh Slobodan Radojević u svojim je izjavama dosta puta naglašavao pomoć lokalne uprave i stanovništva te naglašavao da je u Rožajama izuzetno dobro prihvaćen, što potvrđuje i prva svetosavska akademija održana u ovom mjestu nakon 82 godine.
No, sve to nije spriječilo ovog paroha da se nasmijan slika pored drvene biste ratnog zločinca Draguljuba Draže Mihailovića, što je uzbunilo duhove u Rožaju i izazvalo konsternaciju tamošnjih Bošnjaka. Radojević se nekako pokušao opravdati tvrdnjom da, iako se sam bavi drvorezom, ta drvena bista nije njegovih ruku djelo, već da je riječ o skulpturi koja se nalazi u Kusturicinom “Drvengradu” na Mećavniku te da njegova slika pored biste ne znači da je i on sam četnik.
Da je rožajski paroh Radojević podjednako prijetvoran kao njegov srebrenički kolega protojerej Mlađenović, pokazuje jedna druga slika, s nekog velikosrpskog skupa, na kojem Radojević sjedi ispod slika četničkih zločinaca Dragoljuba Draže Mihailovića i Pavla Đurišića. Paroh Radojević bi da nas uvjeri da on nije četnik, pa čak niti četnički simpatizer, samo se, eto, slika nasmijan pored četničkih bisti ili učestvuje na sijelima na kojima se veličaju četnici.
SPC – rasadnik velikosrpstva
Ovi primjeri – a ima i drugih, sličnih ili još gorih, kada, recimo, vladika Gligorije gusla o Miloradu Popoviću, četničkom zločincu iz Drugog svjetskog rata – zorno prikazuju fenomene krajnje šovinističke ostrašćenosti koju propagiraju sveštena lica SPC-a, ali i abnormalne bošnjačke naivnosti, gdje se uprkos zdravom razumu i osnovnom instinktu za preživljavanje i dalje insistira na nekakvom idiličinom suživotu. To je poprimilo takve razmjere da su i protojerej Mlađenović i paroh Radojević gotovo komični u svojim lakonskim opravdanjima, jer znaju koliko je malo potrebno Bošnjacima da zanemare sva svoja čula te da i dalje nastave vjerovati u bajku o toleranciji. Bošnjaci nikako ne razumijevaju da je tolerancija dvosmjerna te da je suicidalno pokazivati toleranciju prema netolerantnim pogotovo u takvoj mjeri da se doslovno tolerira netolerancija prema samom sebi te se to čak smatra nekakvom vrlinom, nekim merhametom i značkom civiliziranosti.
SPC je već dugo rasadnik velikosrpskog šovinizma te javno djelovanje njenog svećenstva ima više veze sa srpskim nacionalizmom nego s pravoslavnom vjerom. Nije tu u pitanju samo folklor, ili simbolika, već fundamentalna ideološka a ne vjerska poruka, koja se stalno šalje iz crkve a koja ne govori o pitanjima duše već srpskog nacionalnog kolektiva. Te poruke nisu poruke mira već konflikta, a to je pogotovo primjetno u kriznim vremenima, kakvo je današnje, kada se SPC boji da će izgubiti ne toliko duhovni koliko ideološki monopol nad Srbima van granica Srbije.
Pritom SPC pod Srbe smješta ne samo one koji se tako zaista i osjećaju već i sve pravoslavce, a kako znamo, vrlo često i nepravoslavce, pa čak i nekršćane, čime želi nametnuti svoje pokroviteljstvo na čitav onaj prostor koji svojata i velikosrpska politika. Ustvari, u pitanju je jedna te ista ideologija i jedna te ista politika te otuda i svi silni molebani ovih dana “za ugrožene Srbe u Crnoj Gori”, a koji nejverovatno podsjećaju na onaj protest-turizam koji je Milošević svojevremeno organizirani širom bivše Jugoslavije zbog “ugroženih Srba na Kosovu”.
Otuda i Aleksandar Vučić u Varcar Vakufu i Drvaru, odakle šalje poruke o “onima koji bi da iskorene srpsku crkvu i da prave neke druge”, a što poistovjećuje s iskorjenjivanjem naroda. Sve je to jedna poruka upućna drugima, jasna i nedvosmislena, ista ona koju i SCP i oficijelni Beograd upućuju već izuzetno dugo. Bošnjacima bi bolje bilo da konačno dođu pameti, otvore oči, izvade prste iz ušiju te poslušaju šta im se poručuje. Bošnjaci to moraju već jednom uraditi, moraju ako hoće da prežive.
Piše: Mustafa Drnišlić, Stav