Ako idemo u NATO onda je to rat!?

944

Piše: Nedžad AHATOVIĆ

Ako idemo u NATO onda je to rat!  Upravo ovu rečenicu, meni je lično u jednoj TV debati kazao Srđan Perišić, savjetnik predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika.

Stvar je jednostavna, kaže Perišić, pa parafraziram – „ukoliko se bude išlo na preglasavanje Republike Srpske odnosno volje političke srpskog naroda u institucijama Bosne i Hercegovine u vezi sa članstvom u NATO-u kao i kod izglasavanja odluke o nezavisnosti od Jugoslavije koja je dovela do rata, opet će se desiti isto! RAT!“

Dakle, iz toga što je rečeno proizilazi da bosanski Srbi žele da, pošto- poto, zadrže pravo entitetskog glasanja kako bi i dalje uz pomoć Beograda i Moskve baš kao i 90- tih, ponovo silom ili prijetnjom sile mogli da nameću politička rješenja u Bosni i Hercegovini. To znači da se u političkim krugovima u entitetu RS, a još manje u Srbiji uvažava činjenica koju je utvrdio Hašku tribunal za bivšu Jugoslaviju, a to je da je entitet RS nastao pravom sile, a ne silom prava. Upravo ova konstatacija je ključna stvar koja mora biti prihvaćena od strane svih učesnika u društveno političkom životu Bosne i Hercegovine kao argument u bilo kakvom dijalogu (o kojem se priča) o nekom budućem unutrašnjem političkom ustrojstvu Bosne i Hercegovine bez prisustva stranog faktora.

Stoga, ako neko hoće, a Moskva pri tom insisitra, da eliminiše strani faktor (uključujući tu i NATO) iz političkog i javnog života u Bosni i Hercegovini pod izgovorom jačanja države, onda se od tih istih treba tražiti da prihvate činjenicu koja egzistira i bez njihovog prihvatanja, a to je da Republika Srpska nije trajna kategorija, već da je to u međunarodnom pravu tzv. Terra nulius odnosno ne postoji bez Bosne i Hercegovine. To praktično znači da ukoliko nekada Dejtonski mirovni sporazum bude raspakovan, jedino što je nedodirljivo jeste međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine i nepovrijedivost njenih granica.

Sve drugo, pa i postojanje Republike Srpske, kao i Federacije BiH treba biti predmet dogovora. I tu odmah imamo problem. Na to se neće pristati iz političkih krugova u Beogradu, a još manje u Banjoj Luci.  Eh, a sve što bosanski Srbi ne žele niko ne smije nametati, jer to je odmah kako Perišić kaže, RAT!

Putinovo poimanje demokratije, na koje se kalemi i Vučićevo shvatanje, ovog za Dodika previše složenog termina, odnosno bolje kazati nivoa demokratije koju bi on dozvolio u Bosni i Hercegovini koja bi naravno bila lišena stranog faktora, svih osim ruskog, jeste da sve što 36% stanovništva u Bosni i Hercegovini želi mora biti ostvarljivo, jer inače je RAT!

To šta većina građana u Bosnni i Hercegovin želi, to Putinu i Vučiću, a najmanje Dodiku nije uopšte bitno, a pri tom se uveliko pozivaju na međunarodno pravo, i optužuju Sjedinjene Američke Države da u slučaju Kosova na primjer, krše sve norme prava utvrđene na najvišim međunarodnim instancama.

A kad oni to rade, kao što su radili nekada devedesetih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ili kao što to rade danas u Siriji, Gruziji ili Ukrajini to je uredu, jer oni brane pravo naroda da sam odlučuje o svojoj sudbini, pri tom držeći taocima apsolutnu većinu ostalih stanovnika te zemlje.  Činjenica je da NATO neće primiti Bosnu i Hercegovinu u punopravno članstvo bez referenduma o toj temi, isto tako je činjenica da će se o toj temi na nivou države pozitivno izjasniti većina građana, jer samo Bošnjaka ima 51%. To što će se neminovno desiti za Perišića i njegovog šefa i njima slične znači RAT!

Međutim, Jhon Sullivan zamjenik državnog sekretara SAD-a tokom svoje nedavne posjete BiH bi je kristalno jasan – „Opredijeljeni smo za zaštitu suvereniteta i teritorijalnog integriteta ove zemlje u skladu sa Dejtonskim mirovinim sporazumom. Podržavamo aspiracije BiH za integraciju u NATO i Evropsku uniju.“

Čemu onda prijetnje ratom? Još 2004. godine MUP RS prijavio je da je u posjedu oko 850 komada automatskog oružja duge cijevi. Pored toga, nabavljeno je više hiljada vojnih pancira i šljemova, više od 10.000 komada vojnih maskirnih uniformi tipa 5-11, te snajperska optika, noćni nišani i druga specijalizirana oprema. Istraživanja su pokazala da policija RS trenutno raspolaže sa oko 5.000 komada jurišnih pušaka u standardnom vojnom kalibru i više od 300 automata u policijskom kalibru. Naglašavam da je ovo oružje za koje se zna, i ne uključuje oružje i municiju zaostalu i sakrivenu iz prošlog rata.

Jasno je da se ide ka organizaciji brigade policije od oko 5.000 ljudi opremljenih vojnim formacijskim oružjem i opremom uglavnom iz aktivnog sastava i bivših policajaca. Tolika formacija se ne može opravdati antiterorističkom svrhom, još manje uobičajenom upotrebom policije. Ide se toliko daleko da se u ime entiteta RS u Rusiji pregovara o nabavci lakih prenosnih protuavionskih raketnih sistema „IGLA“. Podsjećanja radi, policiju RS kao apsolutno ilegalnu vojnu formaciju po direktnom nalogu SDB-a Srbije organizovali su početkom aprila 1992. godine pobunjenici protiv legalne vlasti kako bi pomoću takve paravojne formacije izveli pobunu protiv Republike BiH.

Na taj način su direktno omogućili agresoru nesmeteno napredovanje ka ključnim strateškim tačkama u Bosni i Hercegovini i spajanje sa paradržavom Republikom Srpskom Krajnom sa krajnjim ciljem uspostavljanja „Velike Srbije“ što je djelomično i ostvareno. Nažalost Policija RS-a pod rukovodstvom i uz mentorstvo specijalnih vojno-obavještajnih jedinica SDB-a Srbije bila je glavni organizator i izvođač kampanja terora, otvaranja koncentracionih logora, i masovnih ratnih zločina istrebljenja i genocida nad nesrbima na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine pod kontrolom agresorskih snaga. Najveći broj osuđenih za ratne zločine u BiH pripadali su upravo toj paravojnoj i pobunjeničkoj strukturi. A danas svjedočimo ne samo ponovnom naoružavanju te formacije, koja je doduše ne po formalno pravnoj, nego po kadrovskoj strukturi ostala gotovo ista, već i njenoj upotrebi protiv svakog onoga koji misli i politički se izražava i izjašnjava drugačije.

Ako se intencija većine građana u BiH da ova zemlja postane članicom NATO-a kani suzbijati silom kao i protesti „Pravda za Davida“ u Banjoj Luci, onda je logično da se naoružavanjem MUP-a RS  pribjegava oprobanom scenariju nasilne secesije iz aprila 1992. godine. Otuda i prijetnje gospodina Perišića ratom, i ministra unutrašnjih poslova Srbije Stefanovića brisanjem granica između Srbije i Republike Srpske. Ništa od toga nije slučajno, neko je opet dao garancije da će se silom moći podijeliti Bosna i Hercegovina. Prošli put je to bila četvrta po vojnoj snazi u Evropi vojno-policijska hunta Slobodana Miloševića, a ovaj put je to treća sila po vojnoj snazi u svijetu Ruska Federacija i njen neprikosnoveni vladar Vladimir Vladimirovič Putin. No, bojim se da će i pored svekolike sile proći kao i prošli put, te da će ovaj inače treći put u 70 godina izgubiti pravo na školovanje, bar iz oblasti vojnih nauka.

Kao što reće jedan krajiški borac proslavljenog 5. Korpusa Armije R BiH umoran i pokis’o na putu za Banja Luku 1995. godine – „Ponio sam maizlo i čekić da tu Špicastu stijenu u Sarajevu ja sam ištemam, tri godine ja na radiju slušam da se puca sa te stijene, i čim završim sa Banjom Lukom idem direkt za Sarajevo da je srušim“. 

Bojim se da se ovaj inat opet ne probudi zahvaljujući našem nedostatku volje za dijalogom, čuvanju tuđih interesa i nespremnosti za postizanje kompromisa.