Alija Izetbegović: Naš narod se bori za opstanak, a takva borba se teško gubi

92

U povodu Dana Armije RBiH, prisjećamo se trenutaka kada je ona bila jedini oslonac našem narodu i državi. Jedan od takvih teških trenutaka bio je i kraj 1994. godine u vrijeme takozvane bihaćke krize.
Iz govora predsjednika Izetbegovića može se jasno vidjeti koliko je našoj državi značila Armija od 150.000 vojnika čiji dan danas obilježavamo.

U nastavku pročitajte dio obraćanja predsjednika sa Samita Konferencije o evropskoj sigurnosti i saradnju (KESS) u Budimpešti, u decembru 1994. godine, u trenucima kada se prelamala sudbina i budućnost naše zemlje:

„ Na brutalnu agresiju, genocid neviđenih razmjera, koncentracione logore, Zapad je reagirao tzv. humanitarnim odgovorom. Protiv teške bolesti djeluje se sredstvom za umirenje, a bolest se u skladu sa očekivanjem, ili čak planom, razbuktava. A sad se taj „humanitarni odgovor“ pretvara u ucjenu, u posljednje vrijeme dvostuku ucjenu za naš narod.

Zasluživali smo pomoć jer nismo čekali skrštenih ruku. Pružili smo neočekivan i za mnoge od vas neobjašnjiv otpor. Ispočetka rata, sa svega stotinjak grupa od po 20 do 150 ljudi naoružanih samo puškama, stvorili smo vojsku od 150.000 vojnika, koja je iz stroja izbacila nekoliko desetina hiljada napadačkih vojnika i uništila više od 1.000 njihovih tenkova i oklopnih vozila.

Što je naš otpor jačao, vaša spremnost da nam pomognete bivala je sve manja. Zašto? Ima li odgovora?

Gospodine Predsjedniče, ovo u Bosni je uistinu bio i jeste sukob između demokratije i najcrnjeg nacionalizma i rasizma. Naši protivnici priznaju samo jednu (svoju) naciju, samo jednu (svoju) vjeru, samo jednu političku stranku. Sve što nije njihovo, osuđeno je na istrebljenje. Čak su i groblja preorana. Pročitajte posljednji izvještaj specijalnog izvještača Ujedinjenih nacija gospodina Mazowieckog o tome šta se radi na područjima pod kontrolom napadača!

Upitao bih neku gospodu koja predano rade na tome da od ovog čudovišta što je sebe nazvalo „republikom srpskom“ naprave državu – a neki od te gospode sjede i u ovoj sali – hoće li sutra raditi na tome da da „republika“ bude priznata i da njeni tvorci sljedeći put sjede ovdje s nama. Upitao bih tu gospodu hoće li, spremaju li se da tu tvorevinu zasnovanu na nasilju i genocidu danas-sutra pozovu u porodicu civiliziranih zemalja.

U oslobodilačkim ratovima ima neke neuhvatljive veličine koja se opire analizama. Stoga se neki vojni i politički analitičari na Zapadu stalno varaju u prognozama. Naš narod se bori za slobodu, ili više od toga, za opstanak. Takva borba se obično teško vodi, ali teško i gubi. Nijedan oslobodilački rat u posljednjih pedeset godina nije izgubljen. Ne znam zašto bi bio naš. Niko i ničim ne može prisiliti naših 150.000 vojnika da polože oružje. Preporučio bih svakome da o ovoj činjenici vodi računa i zbog nas i zbog i zbog sebe. Nadam se da mi prijatelji Bosne neće zamjeriti na ovim riječima, a za one druge, nakon svega, nije me briga.”