Piše: Nedžad AHATOVIĆ
U noći 6. na 7. april, izraelsko ratno zrakoplovstvo je sa dva taktička lovca F-15 Strike Eagle izvelo zračni napad na sirijsku avio-bazu Tayfour poznatiju pod nazivom T4. Cilj je bio jedan od nekoliko komunikacijskih centara iranskog vojnog kontingenta prisutnog u Siriji. U političkom smislu poslana je simbolična poruka Teheranu da Vašington i Tel Aviv neće trpjeti vojno prisustvo Irana u Siriji.
U vojnom smislu, a prema tvrdnjama ruske štampe, od osam raketa koliko ih je ispaljeno sa izraelskih aviona, svega polovina je dospjela do cilja uslijed gustog rasporeda savremnih ruskih PZO sistema Pantsir S-1 oko aerodroma T4. Kao odgovor na ove i druge provokacije „cionista“ i američke zračne udare na bratski režim Bašara Al Assada Iranski vojni kontingent u Siriji je u noći 9. na 10. maj ispalio 20 projektila na izraelska vojna postrojenja na Golanskoj visoravni.
Reakcija izraelskog državnog vrha koje je uvijek spremno za rat, na ovaj agresivni potez Teherana, je bila trenutna. Naime, 28 izraelskih borbenih aviona tipa F-15 i F-16 istog dana ispalilo blizu 60 raketa zrak-zemlja tokom dvosatnog napada na ciljeve iranskog vojnog kontingenta u Siriji. Izrael je također ispalio i više od 10 taktičkih raketa zemlja-zemlja na važnije ciljeve, a ruska štampa je ponovo ustvrdila da je polovina ispaljenih projektila uništena prije nego je dosegla ciljeve.
Ponovo su u centar pažnje došli PZO raketni sistemi Pantsir S-1 koji su navodno namijenjeni „lovu“ protivničkih projektila u silaznoj putanji, pa su se u tom poslu prema pisanju iranske i ruske štampe tokom američkih i izraelskih zračnih udara u Siriji pokazali iznimno efikasnim. No, izraelsko Ministarstvo odbrane je onako lakonski odgovorilo na te tvrdnje pustivši u javnost snimak od 11 sekundi u kojem se vidi uništenje „svemogućeg“ ruskog PZO raketnog sistema Pantsir S-1 i to sa lovca F-16 BARAK (što bi trebalo da podigne obrve kod nekih u regionu), tako da su ruske tvrdnje o stotinama oborenih raketa sa ovim PZO sistemom postale samo dobro osmišljen, ali „malo“ preuveličan marketing za prodaju ovog oruđa.
Dakle, ako smo se nakon američkih zračnih udara prošlog mjeseca pitali kakav će odgovor uslijediti iz Moskve mislim da su nakon nedavnog maksimalnog podizanja tenzija između Izraela i Irana u Siriji stvari postale kristalno jasne. Teheran je, dakle izabran da svojim vojnim snagama u Siriji odgovori Amerikancima, preko bombardiranja izraelskih vojnih kapaciteta na Golanu.
Putin je ciljao na eskalaciju nasilja u kojoj bi se Amerikanci ili Izraelci odvažili da bombardiraju nuklearna postrojenja u Iranu. No, međutim Amerikanci su ipak promišljeno odabrali Izrael i njegove vojne snage da pošalju jasnu poruku i Moskvi i Teheranu, poruku koja kaže da se status američke vojne sile i političkog uticaja neće više podrazumijevati na temeljima stare slave.
Istovremeno Trampova administracija premješta svoju ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalem, što izaziva ogromne prosvjede Palestinaca u kojima je jučer ubijeno više od 50, a lakše i teže ranjeno preko 2.500 ljudi u pojasu Gaze. Naravno, najgrlatiji zagovornik poziva na tzv. „Veliki marš povratka“ kao odgovor na ovu Trampovu šaradu sa premještanjem ambasade u Jerusalem je Hezbolah.
Nakon što je John Bolton, desni tvrdolinijaš sjeo na mjesto savjetnika za pitanja nacionalne sigurnosti predsjednika Trampa, SAD se u narednom periodu neće zaustaviti samo na marketinškim potezima poput premještanja svoje ambasade u Jerusalem, već će definitivno zauzeti jasan stav po pitanju sve agresivnije tendencije širenja političkog i vojnog uticaja zemalja BRICS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika).
Čuveni kritičar američke hegemonije u svijetu poznati i priznati američki filozof i publicist, profesor lingvistike sa Massachusetts tehnološkog instituta Noam Chomsky izjavio je nedavno da je „Pod Trampom vojna strategija postaje sve slabija, sve manje učinkovita i sve dezintegriranija i sve očitije gubi autoritet i težinu koju je imala na međunarodnoj areni“.
On dodaje da SAD jure u propast koja je uvjetovana tržišnim ekonomskim sistemom koji je probleme premjestio iz društva u sferu tržišta. Stoga su u Sjedinjenim Državama interesi kapitala, transnacionalnih korporacija i finandijskih institucija postavljeni iznad interesa ljudi, a Tramp je u ulozi američkog predsjednika najbolji dokaz za tu tvrdnju. Ali ako uzmemo da su zemlje BRICS-a na 2 (Rusija), 3 (Kina) i 4 (Inidija) mjestu po vojnoj snazi sa ukupno 300 milijardi dolara vojnog budžeta onda kritike koje iznosi profesor Chomsky dobivaju na težini, s tom razlikom da se na sva zvona kritizirana svjetska dominacija SAD-a dovodi ozbiljno u pitanje.
Ako se objektivno sagledaju uzroci krize u odnosima supersila, onda se ipak mora kazati da su i Rusija i Kina kao vodeće zemlje BRICS-a, davno prije Sirijske krize odbile da prihvate američki sistem rezoniranja kroz tzv. neoliberalni svjetski poredak. Rusija i Kina su nakon završetka hladnog rata mogle definirati svoje političke i ekonomske interese samo uz saglasnost Bijele kuće. Problem je što niti Rusija niti Kina ni tada kad su bukvalno bile na koljenima nisu htjele prihvatiti američki tzv. neoliberalni svjetski poredak koji bi na duže staze definitivno bio prijetnja njihovim političkim sistemima i političkim elitama. Rusija, a poglavito Kina – čim su ekonomski i vojno ojačale počele su se polako suprotstavljati novom svjetskom poretku baziranom isključivo na političkoj volji Bijele Kuće. Sve to tiho suprotstavljanje kroz tu i tamo po neku oštru diplomatsku notu je eskaliralo na površinu tokom kratkotrajnog, ali krvavog sukoba Rusije i Gruzije 2008. godine.
Danas za tu vrstu suprotstavljanja naš region Zapadnog Balkana predstavlja najeklatantniji primjer i mjernu jedinicu za ponašanje zemalja BRICS-a. Ako neko želi da ospori ovu tezu neka se sam zapita od kuda su u BiH sliva 50.000 izbjeglica, ako je trend dolaska izbjeglica u Evropu nakon Brexita radikalno smanjen. To samo govori u prilog činjenici da u odmjeravanju snaga supersila nema isključivo jednostrane krivice. Svi su odgovorni za svjetske krize i žarišta posebno sa aspekta Bliskog Istoka odakle dolazi gro migranata. Od Sovjetske invazije na Afganistan 1979. godine, iračko-iranskog rata 1980.-1988. godine, zatim iračkog upada u Kuvajt 1990. godine, pa prvog Zaljevskog rata 1991. godine, potom terorističkih napada na SAD 9. septembra 2001. godine, preko drugog Zaljevskog rata 2003. godine pa sve do Arapskog proljeća 2010. godine i sirijske agonije građanskog rata koji traje punih 7 godina obje super sile su u manjem i većem obimu u vojnom i obavještajnom smislu prisutne u ovom naftom bogatom regionu svijeta.
Ono što se nameće kao zaključak je da je vrijeme u kojem su određeni intelektualni krugovi u SAD-u procjenjivali da bi se nakon hladnog rata Rusija i Kina mogle integrirati u zajednicu zapadnih zemalja i njihovog sistema vrijednosti baziranom na neoliberalnom svjetskom poretku je definitivno prošlo.
Stoga je jasno da je potrebno čvršće i ambicioznije redefinisati globalni status SAD-a u svijetu, ali je veliko pitanje da li to može učiniti Trampova administracija sa tzv. Twitter politikom. Sjedinjene Američke Države su pred ozbiljnim izazovima kontrole međunarodnog svjetskog poretka kojeg su sami uspostavili nakon završetka hladnog rata u kojem je njihova vojna sila bila prvi i neosporni faktor međunarodnih odnosa.
Biće potrebna astronomska ulaganja u vojno-industrijski kompleks SAD-a kako bi se taj status neosporne vojne super sile zadržao, stekla određena prednost i istovremeno izbalansirao ruski i kineski pritisak na susjede i zaustavila njihova vojna i ekonomska ekspanzija po svijetu. U svakom slučaju nakon kriza i ratova u Ukrajini i Siriji možemo konstatirati da je „antiglobalizam“ kao politička matrica suprotstavljanja globalizmu, neoliberalizmu, shodno tome i američkoj hegemoniji apsolutno izgubila kredibilitet. Zato što glavni zagovornici, zaštitnici i promotori „antiglobalizma“ žele istu vrstu političke i vojne hegemonije na globalnom nivou za sebe.
Da li se to može nazvati novim hladnim ratom, procijenite sami, no matrica novog sučeljavanja supersila ovog puta ipak nije ideološke naravi ako je ikad i bila, već je čisto ekonomske prirode, što apsolutno mijenja kontekst i prirodu suparništva koje definitivno više nije crno ili bijelo.
A kako se tek mi na Balkanu sa svojim zakržljalim ekonomijama, međuvjerskim i međunacionalnim animozitetima, preplavljeni migrantima i na kraju korumpiranim političarima uklapamo u taj kontekst je sasvim drugo pitanje, ali je to definitivno pitanje od suštinskog značaja za našu i budućnost naše djece.