Piše: dr Slaven Kovačević ( https://slavenkovacevic.blogspot.com)
Odgovor na ovo pitanje je veoma jednostavan – presude i odluke Europskog suda za ljudska prava su obavezujuće za državu Bosnu i Hercegovinu. Pokušaću vam ovo pojasniti iz ugla ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine, kako bi to bilo lakše za shvatiti, iako je naša zemlja članstvom u Vijeću Europe, preuzela obaveze koje se tiču zaštite ljudskih prava u skladu sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ustavom Bosne i Hercegovine, u njegovom članu II/2, utvrđeno je da Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ima direktnu primjenu u Bosni i Hercegovini, kao i da ona ima prednost u odnosu na sva druga prava (zakone), što je svrstava u red akata višeg reda u odnosu na sve bosanskohercegovačke zakone, pa i u odnosu na Ustav BiH. Ovo dobiva još veću potvrdu, ako uzmemo u obzir Aneks 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, potpisanog u Dejtonu, gdje se u članu 1. ovoga aneksa jasno kaže da Bosna i Hercegovina mora obezbijediti najviše standarde u oblasti zaštite ljudskih prava u skladu sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Dodatno, u Ustavu BiH piše, čak, u članu X/2, da bilo koja izmjena Ustava BiH ne može biti u suprotnosti sa poglavljem II važećeg ustava koji govori o zaštiti ljudskih prava. Analogno tome, donošenje bilo kojeg zakona ne može biti na štetu bilo kojeg osnovnog ljudskog prava utvrđenog Europskom konvencijom.
Zašto nam je sve ovo važno?
Iz jednog prostog razloga. Jer je poglavljem II, Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ustanovljen Europski sud za ljudska prava iz Strassburga, utvrđen je njegov djelokrug, nadležnosti, način rada, odlučivanje i šta znače presude i odluke ovoga suda. Članom 46. poglavlja II, utvrđeno je da su sve presude i odluke Europskog suda obavezujuće za sve strane koje su bile u sporu. Ako to znamo, odnosno ako znamo da je Europski sud za ljudska prava ustanovljen Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja kaže da su njegove presude i odluke obavezujuće i sve to sagledamo kroz član II/2 Ustava BiH, onda je jasan zaključak da se i presude Europskog suda iz Strassburga moraju direktno primjenjivati u Bosni i Hercegovini i da one imaju prednost u odnosu na sva druga prava ili zakone, kao što je to, na primjer Izborni zakon BiH. Dakle, sve četiri presude Europskog suda iz Strassburga u predmetima: Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku, iznad su svakog domaćeg zakona, imaju direktnu primjenu jer se na to članom II/2 Ustava BiH, ova zemlja obavezala. To znači da donošenje bilo kojeg zakona, evo opet da kažem, na primjer izmjena Izbornog zakona BiH, ne može biti u suprotnosti sa članom II/2 Ustava BiH, odnosno ne može biti u suprotnosti sa Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te najzad ne može biti u suprotnosti sa presudama Europskog suda za ljudska prava iz Strassburga, jer je i on i njegove presude sastavnim dijelom Europske konvencije koja ima direktnu primjenu u Bosni i Hercegovini.
Zašto to onda nije tako?
Zato što kod nas 99.9% aktera iz političkih elita ne zna ovo što vam govorim, izvjesno jer su površni, nedosljedni i nisu spremni da poznaju domaće i međunarodne propise. U tom pogledu, onaj dio političkih elita koje za svoj temelj imaju etničke politike, izgleda svjesno zaobilaze ovu činjenicu, na način da se deklarativno slažu da treba provesti sve 4 (četiri) presude Europskog suda za ljudska prava, a da ništa konkretno ne čine oko toga. Jasno je kako tim etno-politčkim strankama ne odgovara sistem u kojem se svakom građaninu daju podjednaka prava, jer tada njihove etničke politike postaju besmislene, umanjuju im političku moć i mijenjaju sveukupnu paradigmu vršenja vlasti. Na sličnoj liniji su i one građanske stranke, koje isto tako imaju jak deklarativni izraz, ali od konkretnih djela nema ništa. Oni izvjesno jesu za zaštitu ljudskih prava, ali način na koji to prezentiraju suviše je sličan etno-političkim strankama, tako da ostaje otvoreno pitanje, hoće li se političke stranke bez etničkog predznaka upornije i agilnije angažirati na provođenju odredbi člana II/2 Ustava BiH, kako bi se napokon Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda stavila u direktnu primjenu, onako kako to ustav nalaže.
Šta može biti posljedica?
Nećemo biti primljeni u Europsku uniju, odnosno nećemo moći steći ni kandidatski status. Razlog tome, vidim u pregovaračkom poglavlju 23. koje govori o vladavini prava, demokraciji, zaštiti ljudskih prava i zaštiti prava manjina, gdje u sva četiri segmenta Bosna i Hercegovina ima vidan problem, ponajviše uzrokovan etničkim politikama. Ponoviću još jednom da se EU poglavlja 23. i 24 ne rješavaju pregovorima, kako bi neko volio, pa da izlobira ostanak ovoga društevno-politikog sistema koji sadrži sistemsku diskriminaciju, što je svakako nemoguće, već se ova dva poglavlja rješavaju akcionim planom, a to znači da će naša zemlja dobiti zadatak i rok da se on obavi, izvjesno na način da se provedu sve presude Europskog suda za ljudska prava iz Strasbourga, čime bi se eliminirala sistemska diskriminacija. Tek tada, ova zemlja će postati kredibilan kandidat za članstvo u Europskoj uniji.