Piše: Nedžad AHATOVIĆ
Vojna vježba “Vek Pobednika” koja se održala u Srbiji u sklopu obilježavanja 100 godina od završetka Prvog svjetskog rata 1914.-1918. pokrenula je mnoga pitanja. Kada se sa čisto vojnog aspekta pogleda kompletna taktička situacija same vježbe, vidi se da je suština bila na testiranju novih doktrina upotrebe oružanih snaga Srbije u smislu brzine reakcije, modernog načina komandovanja i uvođenju u borbu i doziranju sredstava vatrene moći na razini taktičke borbene grupe Vojske Srbije za brzu reakciju, koja može biti različitog sastava i snage vatrene moći, a sve u zavisnosti od zadataka, prirode terena, te same pretpostavljene političke situacije u kojoj se oružana sila upotrebljava.
Prema ocjeni Generalštaba Vojske Srbije svi segmenti vježbe do sada sa bojevim gađanjem opravdali su razlog održavanja vježbe i utvrdili dalje smjernice poboljšanja i razvoja obuke i doktrine upotrebe oružanih snaga Srbije.
No, postavlja se prirodno pitanje, čemu ovakva propagandna predstava i od koga je to ugrožena Srbija?
Prije odgovora na ovo pitanje, treba napomenuti da je opet akcenat tokom same vježbe pored provjere borbene gotovosti redovnog sastava jedinica akcenat stavljen na specijalne sastave i vojske i policije. I to naravno ne bez razloga. Više puta sam pisao o tome.
Novi oblik borbenog djelovanja kojeg su zasad usavršili samo supersile tzv. hibridni rat je doktrina rano osmišljen tako da se medijski, posebice korištenjem društvenih mreža protivnik pripremi na poraz i onda mu se u fotofinišu zada završni udarac tzv. Cup de gras upravo specijalnim jedinicama koje samo svojim djelovanjem potvrde rezultat upotrebe ne borbenih sredstava u ostvarivanju ratnih ciljeva odnosno samo se ušetaju i zauzmu nebranjeni prostor kao Rusi na Krimu.
To je po mom mišljenju odgovor na gore postavljeno pitanje i stvarni cilj razvoja nove doktrine i velikih ulaganja u opremanje i obuku specijalnih sastava i vojske i policije, kako u samoj Srbiji tako i u našem entitetu RS koji je iako ne zvanično, integralni dio sigurnosnog sistema Srbije.
Šta to u osnovi znači?
Srbija je usmjerila razvoj svojih oružanih snaga ka tome da u političkom smislu dobije jak argument kako bi bilo kakve sporove sa susjedima mogla započeti rješavati silom, dok bi u drugoj fazi i pored izražene i plodne saradnje sa NATO-om konflikt koji bi Srbija započela, bez ikakve dileme završila Ruska Federacija, baš kao kod asistencije režimu Bašara Al Assada u Siriji.
Da bi se to desilo potrebno je svim sredstvima protivniku uništiti volju za pružanje otpora. U tom kontekstu se razvijaju i nabavljaju nova savremena borbena sredstva koja su još doduše u opitnoj fazi, ali su osmišljena tako da omoguće Vojsci Srbije i MUP-u RS kredibilnu prijetnju silom i brzu uspostavu sigurne elektronske koordinacije i procesa komandovanja od strane Generalštaba Vojske Srbije.
Tako uspostavljen sistem rukovođenja i komandovanja omogućava brzo i efikasno raspoređivanje vojnih efektiva, Vojske Srbije odnosno izvođenje eventualne vojne intervencije ukoliko sastav specijalnih jedinica i kapacitet vatrene moći MUP-a RS ne bude dovoljan da se misija završi za kratko vrijeme.
Isti scenario važi i za Kosovo. S tim da tamo nema snaga na terenu, već bi Srbija u konflikt ušla direktno u skladu sa rezolucijom UNa 1244 i diplomatsku, pa i vojnu podršku i zaštitu Ruske Federacije u punom kapacitetu. Otuda svoje porijeklo vodi i ta izjava predsjednika Vučića da ne smije da kaže šta su još poručili, jer bi im uveli sankcije. A sama porudžbina naoružanih dronova kineske proizvodnje koja je uveliko reklamirana je dovoljna za uvođenje sankcija, jer je to jasan pokazatelj da Srbija nema namjeru da vodi defanzivna borbena djelovanja i da su mir i stabilnost najmanje važni upravo zvaničnom Beogradu.
Jedan moj prijatelj je dobro primjetio, 20 godina nakon završetka prve velike ljudske tragedije u Prvom svjetskom ratu Hitler je pokazao svijetu svu silu novog Njemačkog oružja da bi samo godinu kasnije svijet krenuo u novo i veče krvoproliće. Kako tad u svijetu tako sad i na Balkanu 23 godine od kraja agresije na BiH, Srbija ponovo proteže mišiće sa istom namjerom.
Samo, ovo nije ni 1939. ni 1992. godina, i historijske okolnosti nisu iste, a k tome još niko nije dovoljno neinformisan da kao 92′ povjeruje da se u Sarajevu Srbi bacaju lavovima u Pionirskoj dolini. Tako da Vučićeve melodramatične prijetnje novim modernim oružanim sistemima nemaju više ozbiljnog efekta, sve i da Rusija iz čistog vica Srbiji pokloni ili budzašto proda jednu bateriju savremenog PZO raketnog sistema S-300. Bojim se da se sva ta veličanstvena sila svijetlog srpskog oružja o kojoj je Vučić ovih dana sa tolikim ponosom govorio, svede na svega 86 sati, ako je i toliko, pravog ratovanja sa ozbiljnim visoko motivisanim i obučenim protivnikom, da bi se izlaz iz ćorsokaka na kraju tražio u Velikom bratu iz Moskve…
Mi u Bosni treba da se držimo one otresite i kratke filozofije jednog od najvećih sinova ovih prostora, jednog od rijetkih visokih oficira koji je poginuo s puškom u ruci, kojem se i neprijatelji klanjaju rahmetli generala Izet Nanića – a mi, naša je dužnost da se borimo…!