Poredeći stradanje civilnih žrtava genocida u Prijedoru sa stradanjima uniformisanih i naoružanih vojnika, Tubin je sebe i politički establišment entiteta RS samo pokazao kao promotere narativa koji negira odgovornost Srbije u agresiji i genocidu u BiH osporava dokaze da je u BiH počinjen genocid, podržava stavove osuđenih ratnih zločinaca, dovodi u pitanje dokazni materijal sudova u Hagu. Radi se o platformi udružene antibosanske koalicije, koja ima osnovni cilj promjeniti karakter rata u BiH, namjernim prekrajanjem historijskih, naučno istraživačkih i sudskih činjenica o agresiji i genocidu u BiH.
Istrazivači genocida, aktivisti ljudskih prava i sloboda, preživjele žrtve i potomci žrtava preziru Tubinov dehumanizirajući istup, kojim je potvrdio politiku, ideologiju i praksu Velike Srbije na račun države BiH.
Nemamo namjeru diskutovati sa Tubinom i Tubinima, negatorima i falsifikatorima svjetski prepoznatih činjenica o genocidu u Prijedoru. Ali imamo kontinuiranu namjeru informisati svijet o užasima u Prijedoru u kome je ljudski život ponižen kao rijetko kad u historiji civilizacije.
Genocid u Prijedoru je istina o ponižavanju ljudskog dostojanstva i nacionalnog identiteta bića Bošnjaka i Hrvata, istina o uništavanju svega postojećeg što odražava bošnjački i hrvatski nacionalni identitet, istina o getoizaciji Bošnjaka i Hrvata u cilju stvaranja „Velike Srbije“, istina o pokušaju uništenja Bošnjaka i Hrvata kao nacija i prisvajanju teritorija gdje su živjeli, podjeli njihovih imanja Srbima i instaliranju države svih Srba na tuđoj teritoriji. Genocid u Prijedoru je bio način ostvarivanja ratnih ciljeva. Radi se o namjernim, planiranim, masovnim zločinima nad prijedorskim civilima i o planskom uništavanju svakog osnova njihovog kolektivnog ili individualnog života.
Zločin u Prijedoru nije bio samo plod razmišljanja lokalnih barbarskih mozgova, već prije svega dio organizovane, sistematske, razrađene osvajačke strategije osvetničkog srpskog pamćenja koje ima samo jedan ishod rušenje države BiH na račun stvaranja Velike Srbije. Nije se radilo o pojedinačnom incidentu, već o masovnom zločinu širih razmjera koji je imao za posljedicu masovnu povredu proklamiranih univerzalnih ljudskih prava i sloboda, koji je bio usmjeren protiv osnovnih načela humanizma, protiv prava i sloboda čovjeka, protiv međunarodnog humanitarnog prava. Zločin u Prijedoru je zapravo vrhunac čovječije nehumanosti prema čovjeku, civilizaciji.
Zbog toga je općina Prijedor prva u BiH po veličini zločina, po broju nestalih osoba, po broju masovnih grobnica, po broju koncentracionih logora smrti, po broju sudskih predmeta na međunarodnim i domacim sudovima. Genocid u Prijedoru je trajao kontinuirano od 1992. do 1995. godine.
Danas su prijedorski Bošnjaci i Hrvati i dalje poniženi građani. Javno se ponižavaju organizacije koje okupljaju žrtve i svjedoke genocida i tako namjerno, organizovano i ciljano širi strah među porodicama ubijenih i nestalih Prijedorčana. Istovremeno se Prijedorom slobodno šetaju ratni zločinci zauzimajući pozicije u lokalnoj vlasti. Dozvoljavaju se skupovi fašističkih grupa protiv kojih su se Prijedorčani i svi antifašisti borili u Drugom svjetskom ratu, a žrtvama zabranjuje pravo na sjećanje, istinu i pravdu.
Najbolji odgovor negatorima i falsifikatorima činjenica o agresiji i genocidu u BiH je institucionalizacija kulture sjećanja. Negirati strašne zločine prijedorskih civila, negirati toliku koncentraciju zla u jednom gradu je zloupotreba prava na istinu, pravdu i prava na kaznu zločinca i onoga ko negira zločin. Na svakom od nas je pitanje jesmo li na braniku pobune protiv revizionista sudskih i historijskih činjenica o genocidu u BiH, protiv glorifikatora zla i zločinaca. To je ono što bi svaki čestiti čovjek kome je bosanskohercegovačka država bitna morao i trebao smatrati velikim herojskim nasljeđem koje treba čuvati od svih anti bosanskih nitkova i na njemu graditi ideju bosanskohercegovačke, evropske i svjetske budućnosti u ime sretnog života sa istinom i pravdom za sve. Jer oslobađanje žrtve od straha pomoću kulture sjećanja, a sastavni dio kulture sejćanja je i borba protiv negatora genocida, borba protiv nagrađivanja negatora genocida, je ljudsko i božje pravo koje traži istinski aktivizam. Ne može se sa smetlišta historije iskopati progres, ako Tubin i njemu slični vrijeđaju žrtvu i tako doprinese da istina i pravda gube, da mržnja pobjeđuje ljubav, a nada gubi od beznađa. Naša obaveza je ići putem kulture sjećanja, istine i pravde.
Institut za istraživanje genocida Kanada {IGK}