Mano Höllenreiner hoda uspravno. Ovaj 84-godišnjak pozdravlja posjetitelje već u prednjem dijelu dvorišta u bavarskom Mettenheimu, skoro 80 kilometara istočno od Muenchena. U stubištu su okačene fotografije na kojima on njemačkim predsjednicima Christianu Wulffu i Joachimu Gaucku pokazuje svoj zatvorenički broj u Auschwitzu: Z 3526. Z znači “Zigeuner” (Cigan) – pod ovim pojmom su pripadnici najveće europske manjine progonjeni od strane nacista (nacionalsocijalista) u Njemačkoj. “Broj svi žele vidjeti”, kaže on i podiže rukav. Najprije je jako smršao, kaže dok mu noge drhte. “To su živci, što ne čudi s obzirom na to šta su vam uradili”, rekao mu je njegov ljekar.
U noći sa 2. na 3. avgust 1944. godine raspušten je “Logor cigana” u Auschwitz-Birkenau. Muškarci, žene i djeca su otrovani i ugušeni u gasnim komorama, njihovi leševi su spaljeni. Historičari iz Muzeja Auschwitz sada su otkrili da je u toj noći umrlo najmanje 4.000 ljudi, a ne 2-900 kao što se do sada pretpostavljalo. Mano Höllenreiner je sa svojim roditeljima i sestrom Josefinom kratko prije toga premješten u koncentracioni logor Ravensbrueck. Izgubio je brojne članove porodice u Auschwitzu: Rođake i njihovu djecu, tetke i “moju siromašnu baku, koju sam toliko volio – i ona je ugušena plinom”. 36 ubijenih je u porodici Höllenreiner tokom nacionalsocijalističkog progona. Njegova majka je imala i jevrejske pretke. “Ja sam pravi mješanac”, kaže on. Iz majčine porodice je čak umrlo više od 100 ljudi. U Auschwitz ovaj 84-godišnjak više ne putuje jer ga to opterećuje.
Kada ga preplave sjećanja ponovo čuje krike iz koncentracionog logora. Mrtvi iz Auschwitza dobijaju glas i postaju vidljivi – u sred dnevne sobe sa antičkim bavarskim namještajem. “Kada su djeca umirala, majke su vrištale. A onda su ih oni uzimali i jednostavno bacali na kamaru”, sjeća se on brutalnog režima logorskih stražara. Njegov rođak Hugo i on, u to vrijeme osnovci, su nosili mrtve, uključujući i jedno malo dijete. “Vidio sam glavu”, kaže on i dodaje da to vidi i danas. “Jedna tako mala glava!”. Leševi su bili nagomilani. “Gomila mrtvih je bila velika kao moj stan”, kaže on i pokazuje bolnim pogledom na strop u sobi kao da ih sve vidi gore.
S jedne strane bi rado sve zaboravio, “ali sve se stalno vraća”, kaže Höllenreiner. Njegova supruga govori o noćnim morama u kojima je on izbacivao neljudske krikove. Suprug je zahvalno gleda i kaže: “Ona je mnogo toga prošla sa mnom.” Hermann Mano Höllenreiner se zbog toga aktivno angažira protiv zaborava. Brojna predavanja je do sada održao, često pred školskim razredima kako bi “mladi Nijemci znali šta smo pretrpjeli u koncentracionim logorima i da je to bio zločinački sistem”. Neki učenici su plakali, neki su aplaudirali, jedna djevojčica ga je jecajući zagrlila. “Postoje dobri Nijemci”, siguran je on. Za svoj rad je primio orden za zasluge.
Njegov učitelj:”Pravi mali nacista”
Iz njegovog vlastitog razreda u Muenchenu je Mano često bježao i skrivao se u crkvi iza oltara. Učitelj ga je šikanirao pri čemu on nije izgledao kao Sinti, kaže on. “Učitelj je bio pravi mali nacista”. Otac Johann Höllenreiner je imao prijevozničko preduzeće sa konjima, baš kao i njegov brat. Oni su nazivani “Ciganima”. Kada je počeo Drugi svjetski rat, otac je počeo služiti u Wehrmachtu, a porodica se preselila na selo. Mano se igrao sa djecom seljaka. “Nisam znao da sam Cigan”, prisjeća se on. Njegova baka bila je međutim pretučena od jednog seljaka kada je sa kipom na leđima tumarala okolo da bi prodala robu poput dugmadi, konca i čipke. Otac i ujak su iz “rasnopolitičkih razloga” otpušteni iz vojske. Jedan vještak iz Rasnohigijenske službe za istraživanje koja je sistematski obuhvatala manjine, registrirao je porodicu koncem 1941. kao “ciganske mješance”. Kad su se vratili u Muenchen otac i njegov brat su bili izloženi prislinom radu i pod policijskim nadzorom su morali popločavati ulice.
U martu 1943. godine rano ujutro je policija pokucala na vrata. Porodica je morala odmah otići, skoro ništa nisu mogli uzeti. Manov mali pas je ostao. U policiji su sreli rođake i druge Sinte. “Mi smo bili Nijemci!”, kaže Mano Höllenreiner koji je do danas zapanjen progonom za koji nije postojao osnov: “Moji djed i pradjed već su bili u vojsci. Mi smo njemački Sinti!” On kaže da je porodica Höllenreiner stoljećima živjela u Bavarskoj.
Majka je spasila Mana
Prije 75 godina to se nije brojalo. Svi su bili zatvoreni u vagonima za stoku na željezničkoj stanici, bez opskrbe, bez toaleta – noćna mora i za žene, koje su se strahovoto stidjele, prisjeća se Mano Höllenreiner. Od svog oca je čuo da im je obećana farma u Poljskoj. Njemu je tada bilo devet godina i višednevna vožnja mu se činila beskrajnom. S vremena na vrijeme vagon bi bio poprskan vodom iz kabla. Ljudi su počeli umirati.
Pri dolasku u Auschwitz-Birkenau bilo mu je jasno da je priča o farmi bila laž. Svakoj osobi je istetoviran broj, kosa obrijana. Porodice su bile sabijene u “Logoru za cigane” u barakama sa krevetima na kat, tri sloja jedan na drugom. Manina porodica je očito bila sasvim na vrhu. On je pao na lice, slomio nos i ostao ležati bez svijesti. Else Höllenreiner dodaje ono što joj je ispričala njena svekrva: Ona nije odvela Manu ljekaru koji je bio u logoru jer ju je bilo strah da ga više nikada neće vidjeti. Danima ga je rano ujutro vodila na prebrojavanje držeći ga uspravno. Tako ga je spasila. Ujutro u četiri sata su svi zatočenici bili postrojavani, zimi i u dubokom snijegu. “Stare žene su se rušile i umirale”, sjeća se Mano Höllenreiner: “To da smo bili još živi je pravo čudo”, kaže on.
“Mislili smo da ćemo biti ugušeni gasom”
Manina majka je upozorila svoju djecu da ne piju tifusom zagađenu vodu u Auschwitzu. Oni su bili žedni i pili su unatoč tome. Za jelo je bilo malo hljeba i trule repe. Jednom je Mano nakon rada prošao pored kuće za SS-ovce, gdje je pas jeo iz zdjele. On se približio, pojeo hranu iz zdjele dok je pas samo zarežao. Jedan SS-ovac ga je potom počeo goniti. I SS-ovog ljekara Jozefa Mengela je sreo. Mano je morao nositi staklene posude sa preparatima, u kojima su bili organi djece koje je Mengele ubio u “Logoru za cigane”. Mengelova okrutnost je bila zloglasna. “Jednom je pustio male blizance da skoče sa trećeg sprata, a onda ih je krpio”, kaže Mano.
Maninog rođaka Hugu i njegovog brata je operirao Mengele pri čemu su pretrpjeli ozljede abdomena. U “Lageru za cigane” svi su poznavali obližnje krematorije, vatru iz dimnjaka i miris spaljenog mesa. 1944. godine, kada je logor trebao biti zatvoren, porodica Höllenreiner je spadala u one koji su trebale biti prebačeni u drugi logor. Kada su članovi porodice sjedili u vozu, lokomotiva se okrenula natrag u pravcu krematorija. Svi su glasno vrištali: “Mislili smo da će nas ugušiti gasom”, objašnjava Mano. A onda je voz ipak nastavio u prvobitnom pravcu. Preživjeli su duboko disali, zvučali uzbuđeno. “Mama i tata, svi su vrištali. Tako nešto se nikada ne smije ponoviti!”, kaže Mano. Stalno prekida samog sebe: “Uopće se ne može opisati kako je zaista bilo u Auschwitzu, u koncentracionom logoru. Bilo je mnogo lošije, nego što Vam pričam”, zaključuje on svoju strašnu priču.
(Deutche Welle)
