Kada se ugledni bosanskohercegovački izdavač Muamer Spahić odlučio objaviti knjigu Avde Hume Moja generacija, očekivao je da će javnost možda biti podijeljena u prijemu tog memoarskog štiva. No, niz pozitivnih reakcija kojima je knjiga dočekana u javnosti potvrdili su primarni izdavački instinkt – knjiga je morala iznova biti predstavljena javnosti.
Kad govori o životu i djelu Avde Hume, njegovom jedinstvenom osjećaju za antifašizam i spremnosti da se žrtvuje za ideje svjetske revolucije, Spahić kaže da naslov knjige najbolje ilustrira način na koji je doživljavao svijet. Za Humu i njegove savremenike, za njegove vršnjake nikad nije bilo dileme i njihov antifašizam bio je stvar prirodnog osjećaja moralnosti i dužnosti.
Knjigu Moja generacija objavila je izdavačka kuća “Vrijeme” iz Zenice, čiji je Spahić vlasnik.
- Objavljivanjem knjige Moja generacija baca se sasvim novo svjetlo na prošlost Bosne i Hercegovine. Taj istaknuti partizan i državnik danas je gotovo zaboravljen, pa intervju moramo početi pitanjem koje treba osvijetliti njegov život i rad. Dakle, ko je bio Avdo Humo?
Bio je vrlo osebujna ličnost Titovog socijalističkog doba – intelektualac britkog uma, istaknuti revolucionar i komunista, hrabri partizanski ratnik, narodni heroj, visoki državni dužnosnik socijalističke Jugoslavije. Duhovni profil, široko obrazovanje, moralni stav i intelektualni integritet na kraju su ga neminovno gurnuli u opoziciju, ispostavilo se, rigidnom i nedemokratskom sistemu, za koji se tako zdušno borio.
Rođen je u Mostaru 1914. i potjecao je iz vrlo ugledne i imućne aginske porodice. Školovao se u Mostaru, Bihaću i Beogradu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu, studij svjetske i jugoslavenske književnosti. Član Komunističke partije Jugoslavije postao je 1935. Bio je vijećnik AVNOJ-a i potpredsjednik ZAVNOBiH-a. Jedan je od pokretača lista Oslobođenje, a bio je ministar i potpredsjednik Vlade NR Bosne i Hercegovine, predsjednik Izvršnog vijeća Narodne Skupštine Bosne i Hercegovine…
Njegovo konspirativno ime u vrijeme ilegalnog rada bilo je “Kulturni”. Umro je u Opatiji 1983.
- Mnogi historičari ustvrdili su da je Humo, uz Rodoljuba Čolakovića, najzaslužnija osoba što je Bosna i Hercegovina dobila svoju državnost na drugom zasjedanju AVNOJ-a. Može li se za Humu reći da je otac moderne Bosne i Hercegovine?
Humo će sigurno biti zapamćen kao jedna od najvažnijih političkih ličnosti Bosne i Hercegovine u 20. stoljeću, i to prije svega zbog ključne uloge koju je, zajedno s Rodoljubom Čolakovićem i Josipom Brozom Titom, imao u reafirmaciji bosanskohercegovačke državnosti na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a i Drugom zasjedanju AVNOJ-a. Nacionalnost bosanskih muslimana bilo je vjerovatno jedino pitanje o kojem se još od studentskih dana u Beogradu nije slagao s Veselinom Maslešom, jednim od najvažnijih jugoslavenskih komunističkih idelologa, čovjekom koga je inače u drugim stvarima s divljenjem slušao i oduševljavao se njegovim člancima.
Za Maslešu su bosanski muslimani bili samo “vjerska grupa”, a Humo je “nalazio argumente protiv Vesine teze”. Malo je poznato da se za vrijeme Informbiroa 1948. prvi (u početku i jedini) u najužem rukovodstvu Bosne i Hercegovine nedvosmisleno izjasnio protiv Staljinove rezolucije. Po uzoru na francuske i italijanske komunističke drugove, založio se za demokratizaciju socijalističkog društva uvođenjem višepartijskog sistema. Pred sam kraj života vrlo pomno istraživao je historiju nastanka građanstva u Bosni i Hercegovini, s posebnim naglaskom na problemu nastanka muslimanskog građanstva i pitanjem nacionalne afirmacije bosanskih muslimana. Smrt ga je pretekla u namjeri da izloži cjelinu tih izučavanja i promišljanja.
- Vi ste urednik Humine knjige. O kakvoj je knjizi zapravo riječ?
Knjigu Avde Hume Moja generacija objavili smo u biblioteci “Bosanski portreti”, koja okuplja najdragocjenije što je ova zemlja imala i ima – ljude! Iako knjigu gotovo instinktivno možemo svrstati u domen memoara, zbog miješanja stilova i tematskih cjelina ona se žanrovski, zapravo, gnijezdi između autobiografije i memoara. U prvom, “autobiografskom” dijelu Humo pripovijeda o prošlosti svoje porodice, uspomenama iz djetinjstva, svakodnevnom životu te širem društvenom (političkom, ali i privatnom) okruženju u kojem je živio. U drugom dijelu ne “subjektivizira naraciju” i gotovo isključivo svjedoči o političkim odnosima i procesima u kojima je sudjelovao. Knjiga obuhvata razdoblje od Humine rane mladosti u Mostaru do jeseni 1943.
- Postojali su otpori objavljivanju Humine knjige u bivšoj Jugoslaviji?
Dragoslav Draža Marković, jedan od čelnika državnog rukovodstva Srbije tokom druge polovine 20. stoljeća, u svojoj memoarskoj knjizi Život i politika navodi da mu je Branko Mikulić, tadašnji visoki komunistički partijski dužnosnik iz Bosne i Hercegovine, zaprijetio da će, ako se neko u Beogradu usudi objaviti knjigu Avde Hume Moja generacija, oni u Sarajevu odmah “objaviti Koču Popovića”. Proces Humine sistemske izolacije počeo je još šezdesetih, a kulminirao sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je u Bačkoj Palanci 1971. održao čuveni govor u kojem se, koliko je meni poznato, u to vrijeme jedini iz najvišeg komunističkog rukovodstva javno založio za uvođenje višepartijskog sistema. Ostao je usamljen, izoliran i osuđen na “gubitak prošlosti”, a onemogućeno mu je bilo kakvo javno djelovanje.
- Može li se njega reći da je bio jedan od glavnih organizatora Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP-a) i nosilac antifašističkih ideja?
Pred rat i tokom Drugog svjetskog rata bio je jedan od pokretača i glavnih organizatora patriotskog ujedinjavanja naroda Bosne i Hercegovine u borbi protiv fašizma. Ova knjiga svjedoči o važnoj ulozi koju je Humo imao, između ostalog, u organizaciji i vođenju antifašističkog pokreta u Sarajevu i Mostaru.
- Je li Humo zaista izbrisan iz historije Bosne i Hercegovine?
Rekao sam već da je Humo sistemski izoliran sedamdesetih godina prošlog stoljeća i osuđen na “gubitak prošlosti”. Partijski drugovi zaprijetili su mu da će ga “izbrisati iz istorije”, a ta prijetnja se, koliko ja barem vidim, dobrim dijelom i ostvarila. Njemački egiptolog i teoretičar kulture Jan Assman s pravom tvrdi da za pamćenje jedne zajednice nije bitna faktička nego prisjećajna povijest. Naše kulturno pamćenje neko je očigledno više od pola stoljeća brižljivo usmjeravao, tako da danas vrlo malo ljudi zna ko je bio Avdo Humo, a gotovo svi, npr., znaju za Džemala Bijedića ili Vladimira Perića.
Proizvod tog “usmjerenog pamćenja” jest to da Džemal Bijedić danas “ima” univerzitet, a o drugom Huminom nižem ratnom operativcu Vladimiru Periću Valteru snimljen je film, a nedavno je dobio i svoj muzej. Koliko znam, u Mostaru više ne postoji ni bista Avde Hume. Radeći ovih dana na uređenju vjerovatno najvažnije knjige o Sarajevu, Ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije, prelistavao sam i konsultirao i knjigu Leksikon Sarajeva. I Kunto i Panto, jedino Avde Hume nema, kao da nikad nije ni postojao! Nije to, naravno, jedino ni najbitnije mjesto gdje je u našem pamćenju prešućena jedna od najvažnijih političkih ličnosti Bosne i Hercegovine u 20. stoljeću.
- Je li to bio razlog za objavljivanje knjige?
Razlog za objavljivanje Humine knjige bio je svakako i da se ukaže na ovu nepravdu, ali moram priznati da je moj glavni izdavački motiv i poticaj bio onaj čitalački. Moja generacija bez ikakve sumnje spada u red najvećih dometa bosanskohercegovačke političke esejistike i memoaristike, ali i uspomenske književnosti općenito. Humo piše sa darom kojeg se ne bi postidio ni pisac velikog talenta, a sve je to sabrano i izraženo u maniru prave, rasne literature.
Izvor: Al Jazeera
