Bosanskohercegovačka NATO perspektiva

126

Piše: dr. Slaven Kovačević ( https://slavenkovacevic.blogspot.com)

Organizacija Sjeverno-atlantskog sporazuma ili Sjeverno-atlantski savez, poznatiji po kratici NATO (od engleskog naziva North Atlantic Treaty Organisation, francuski Organisation du Traité de l’Atlantique Nord – OTAN), međunarodna je organizacija vojno-političke prirode, osnovana 1949. godine potpisivanjem Sjevernoatlantskog sporazuma (Sporazum iz Washingtona) između dvanaest država tadašnjeg zapadnog bloka. Osnova Sjeverno-atlantskog saveza je Sporazum država članica, koji je po svojoj prirodi međunarodni ugovor. Sporazum priznaje i podržava njihova pojedinačna prava kao i njihove međunarodne obaveze u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda. On obavezuje svaku državu članicu da sudjeluje u rizicima i odgovornostima, uspostavlja sistem zajedničke odbrane te zahtijeva od svake od njih da ne prihvaća nikakve međunarodne obaveze koje bi mogle biti u suprotnosti sa Sporazumom.

Ideja formiranja NATO-a, osim sigurnosne prirode, bila je i stvaranje vojnog bloka kojim će se suprotstaviti širenju ideološkog komunizma prema zapadnom svijetu, kao izraz tadašnjih historijskih okolnosti nakon okončanja Drugog svjetskog rata. Kao suprotan pol ovome vojnom savezu, svojevremeno je bio formiran Varšavski pakt, čime je stvoren tadašnji bipolarni svjetski poredak i započeo Hladni rat, koji je trajao sve do decembra 1989. godine kada su predsjednici SAD-a George Bush i tadašnjeg SSSR-a Mikhail Gorbachev na konferenciji održanoj na Malti objavili da je Hladni rat okončan. Za Hladni rat važno je reći još dvije stvari. Prva da se radilo o sukobu, temeljenom na ideološkim razlikama, koji se vodio svim sredstvima osim vojnim. A druga, da je on imao svoje pojavne oblike, kao što je politika detentea ili miroljubive koegzistencije u periodu 1968-1975, čiji je mehanizam bila specijalno formirana organizacija CSCE, na konferenciji u Helsinkiju iz 1973. godine, koja je služila kao kanal ili prostor za komunikaciju između Zapada i Istoka. Nakon okončanja Hladnog rata, ova organizacija na Samitu u Budimpešti iz 1994 godine, transformirana je u OSCE, koja predstavlja najveću međunarodnu organizaciju koja promovira sigurnost i saradnju, osigurava pomoć u uspostavi političkih pregovaranja i odluka, te djeluje kao podrška iz oblasti prepoznavanja ranih upozorenja, sprečavanje sukoba, upravljanje krizama i rehabilitacija nakon sukobljavanja. Ona ima svojih šest stalnih misija (jedna je u Bosni i Hercegovini), te nekoliko posmatračkih misija.

Proširenja NATO-a

U svome postojanju, NATO je imao sedam proširenja, odnosno prijema novih država u svoje članstvo. Ovdje bi bilo dobro reći jednu stvar, koja se tiče proširenja, a odnosi se na ideju koju je još početkom 1960-tih inicirao Zbigniew Brzezinski, kao tadašnji član Izbornog štaba Johna F. Kennedyja, kada je kao rješenje okončanja Hladnog rata predložio širenje NATO-a na istok Europe, dokle god je to moguće, prevashodno misleći na svoju rodnu Poljsku. Skoro 40 godina poslije, tačnije 1999. godine, NATO je započeo proširenja na istočnoeuropske zemlje, u okviru svoga četvrtog proširenja(Poljska, Češka i Mađarska), pa sa najvećim petim proširenjem iz 2004. godine (Bugarska, Estonija, Latvija, Rumunija, Latvija, Slovačka i Slovenija), zatim šesto proširenje iz 2009. godine (Hrvatska i Albanija) i zadnje, nadamo se ne i posljednje proširenje iz 2017. godine (Crna Gora). Promatrajući geopolitičku zamisao Zbigniewa Brzezinskog s počekta 1960-tih godina, vidno je da se NATO proširivao na istok Europe, prema Rusiji, dokle god je to bilo moguće. To izaziva oponirajuću reakciju Rusije, jer svako novo proširenje NATO-a sa zemljama iz istočnog i jugoistočnog dijela Europe, njih dovodi u jedan sigurnosni debalans, kojem se oni oštro suprotstavljaju, koristeći različita sredstva, osim za sada ona vojna. Tu se krije i povod zašto se na taj način postavlja Srbija, radi njihove političke povezanosti sa Rusijom, a na istom tragu je i bh. entitet Republika Srpska, koji je u cijelosti neustavno proglasio svoju vojnu neutralnost. Zašto neustavno? Zato jer u članu III Ustava Bosne i Hercegovine, jasno je utvrđeno da entiteti nemaju nadležnost u vezi članstva u međunarodnim organizacijama ako je to bez saglasnosti Parlamenta Bosne i Hercegovine i obratno, ne mogu sprječavati Bosnu i Hercegovinu, kao međunarodno priznat subjekt, a time i subjekt međunarodnog prava, da ulazi u međunarodne ugovore i međunarodne organizacije.

Šta je to MAP?

Proširenja NATO-a, tokom njegovog postojanja, pokušalo se artikulirati kroz član 10. Sjeverno-atlantskog sporazuma, u kojem su utvrđeni kriteriji za prijem novih država u NATO članstvo. Kako je to bilo suviše široko opisano, što je dovelo do različitih inicijativa i grupacija kao što su: Višegradska grupa, Vilnus grupa, Jadranska povelja, NATO je osmislio i lansirao program MAP (Membership Action Plan ili Akcioni plan za članstvo), koji ima svojih pet kriterija:

  • Spremnost na rješavanje međunarodnih, etničkih ili vanjskih teritorijalnih sporova mirnim sredstvima, kroz privrženost vladavini prava, ljudskim pravima i demokratskoj kontroli oružanih snaga;
  • Sposobnost doprinosa obrani i misijama organizacije;
  • Obezbjeđivanje dovoljnih finansijskih sredstava za oružane snage kako bi mogli ispuniti obaveze članstva;
  • Sigurnost osjetljivih informacija i zaštitne mjere koje će se u tome pogledu osigurati;
  • Kompatibilnost domaćeg zakonodavstva s NATO-om.

To je ukratno pregled značenja NATO-ovog programa MAP, uz jednu opasku da ova organizacija određuje posebne kriterije zasebno za svaku zemlju kandidata za NATO, pa ako postoje i zasebni kriteriji za Bosnu i Hercegovinu.

Gdje je u tome Bosna i Hercegovina?

Bosna i Hercegovina je svoj aspiracije prema članstvu u NATO savezu iskazala je u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine 2005. godine kada je donesena odluka o pristupanju MAP-u. Zatim Bosna i Hercegovina ulazi u program »Partnerstvo za mir« iz 2006. godine, te potpisuje sporazum o saradnji u oblasti sigurnosti, 2007. godine. To je dovelo do toga da NATO pokrene individualni Partnerski program sa BiH u 2008. godini, što je dovelo da započinjanja »Programa intenzivnog dijaloga« koji je dogovoren na Samitu iz Budimpešte iz 2008. godine. Poslije toga, Bosna i Hercegovina u 2009. godini aplicira za MAP, što je NATO odobrio 2010. godine. Tu započinju problemi, jer je NATO postavio individualne uvjete prema BiH, koji se tiču upisa 63 vojne lokacije kao državnu imovinu Bosne i Hercegovine. Tome se suprotstavio bh. entitet Republika Srpska, tvrdeći da se time njima uzima dio teritorije utvrđen Daytonskim mirovnim sporazumom. Zato je pokrenuta apelacija Ustavnom sudu BiH, koji je u julu 2012. godine donio konačnu odluku o tome ko je titular imovine u Bosni i Hercegovini, utvrđujući da je država BiH nosilac prava vlasništva, odnosno vlasnik cjelokupne imovine bivše SFRJ, tj. SRBiH, što je kasnije svojim mišljenjem, u svojstvu konačnog tumača civilnog aspekta Daytonskog mirovnog sporazuma, potvrdio visoki predstavnik Valentin Inzko. Odnosno sve vojne lokacije, njih 63 bi se trebale upisati kao vlasništvo države Bosne i Hercegovine, čime bi program MAP bio aktiviran. Bez obzira na odluku Ustavnog suda BiH, u potpunoj suprotnosti, bh. entitet Republika Srpska na sjednici Narodne skupštine RS-a iz oktobra 2017. godine donosi Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti tog bh. entiteta. Iako je Rezolucija izvjesno neobavezujući dokument, nema snagu zakona, ovo predstavlja problem upravo u tom upisivanju vojne imovine na državu Bosnu i Hercegovinu, kako bi se aktivirao MAP. Očito da bh. entitet Republika Srpska to vezuje za politički stav Srbije, a ova to vezuje za traženje Rusije da se više ne vrše proširenja NATO sa zemljama iz jugoistočne Europe, što je dovelo do jako složenih problema Crnoj Gori i Makedoniji, koje su to uspjele prevazići uz vidnu podršku zapada. Dakle, put Bosne i Hercegovine je zakočen vanustavnim djelovanjem aktivne politike, koja dolazi iz bh. entiteta Republike Srpske.

Šta je izlazna strategija?

Sva članstva u međunarodnim organizacijama, vidno su dijelom vanjske politike, tako da je u tome pogledu Predsjedništvo Bosne i Hercegovine organ koji ima direktnu nadležnost i koji je već donio odluke o pristupanju NATO savezu. Dok operativne poslove treba da obavi Vijeće ministara, odnosno Ministarstvo odbrane, u tome svemu pomoć treba pružiti Parlament Bosne i Hercegovine (Parlamentarna skupština i Dom naroda BiH). Naravno takvo nešto postaje nemoguće kada političari iz bh. entiteta Republika Srpska tome neće da dadnu podršku. To je osnovni problem. E sad, da bi sve ovo bilo moguće, jer očito da većina zemlje ima želju da Bosna i Hercegovina pristupi NATO-u, tada je podrška izvana od krucijalnog značaja. To znači kako bi međunarodna zajednica trebala da preuzme ulogu lidera u rješavanju ovoga pitanja, kojem se vidno suprotstavlja Rusija, koristeći političare iz RS-a kao svoj alat. Razlog je veoma jednostavan, jer se odnosi na namjeru NATO-a da na nekoj od vojnih lokacija ili na više od njih formira NATO baze u Bosni i Hercegovini, od kojih bi barem jedna bila na prostoru bh. entiteta Republika Srpska. Trebao bi NATO, posebno ono što zovemo zapad biti agilniji, jer već postoji jedan remontni vojni centar u okolici Brčkog koji obavlja popravke vojnog inventara i opreme, ali tako što to radi firma koja dolazi pod pokroviteljstvom ili uz nastojanje Rusije. Tu se, zapravo, vodi glavna bitka. Ako ovdje dođe NATO, onda tih remontnih vojnih centara iz Rusije ne može biti.

Da ovaj tekst završimo tom konstatacijom, da je radi zemalja istoka Europe, prilikom njihove aplikacije za Europsku uniju, izmišljen termin »euro-atlantske integracije«kako bi one prvo ušle u NATO, pa poslije u Europsku uniju, a da pri tome svoj utjecaj u tom dijelu »atlantskih integracija« imaju Sjedinjene Američke Države primarno, dok nešto manje ali ipak vidno Njemačka i Velika Britanija. Kada sve ovo saberemo, onda je lako zaključiti da se ovdje radi o interesnoj geopolitičkoj borbi zapada i istoka, koje žele imati i svoj vojni utjecaj u Bosni i Hercegovini. Ako je to tako, a očito je da jeste, pa onda cijenjena Ameriko, ubaci malo u drugu brzinu i ubrzaj aktivaciju MAP-a, jer poslije toga će se pokrenuti nezaustavljivi procesi, a odluke nadležnih bh. organa već postoje.

Vezani članci

Vitalni nacionalni interes više ne postoji, Inzko ... Piše: dr. Slaven KOVAČEVIĆ Nakon održavanja dvije sjednice Doma naroda FBiH, jedne vanredne u vezi razmatranja Zakona o izbornim jedinicama i broju m...
O (ne)mogućim blokadama u FBiH Piše: Dr. Slaven KOVAČEVIĆ Nekoliko stvari ovdje je jako važno istaći, kako bi stvar bila do kraja jasna, jer po meni ovdje nema nekih većih dilema. ...
Zašto je OHR iznad Ustavnog suda BiH Piše: Dr. Slaven KOVAČEVIĆ Pitaju me građani ovih dana, odakle mi taj element da je OHR iznad Ustavnog suda BiH, zar nije Ustavni sud BiH krajnja sud...
O planovima A, B i C koji postadoše projekti Piše: Dr. Slaven KOVAČEVIĆ Ima tome već nekih 9-10 mjeseci kako sam za nekoliko televizija govorio šta je zapravo najava Dragana Čovića, da ako m...