Piše: Nedžad AHATOVIĆ
Posjeta neprikosnovenog vladara Ruske Federacije, Srbije i “Ruske Srpske” odnosno našeg entiteta RS Vladimira Vladimiroviča Putina Beogradu, donijela je jedan vrlo interesantan detalj. Naime, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić poklonio je svom ruskom kolegi psa Šarplaninca pod imenom Paša. Samo par dana prije posjete Putina Srbiji, Vučić je dao izjavu u kojoj kaže da Bošnjaci imaju u Bogradu prijatelja. Ako je to tako zašto se psu nije dalo neko drugo ime, Štef ili Stanoje recimo. Ne, psu je dato ime Paša. Ja bih dodao namjerno.
Inače, paša je turski termin i označava visoku poziciju u hijerarhiji Otomanske imperije, a kasnije i najveći čin u turskoj vojsci. Ako je to bio motiv da se psu da takvo ime, onda je potpuno jasno koja je pozicija Vučića kada je u pitanju prijateljstvo sa Bošnjacima. Međutim, Vučić se pobrinuo da sve ne ostane samo na toj metafori i stav Srbije naspram Bošnjaka učinio je kristalno jasnim, kada se toplo zahvalio svom vladaru Putinu na vetu Rusije u Vijeću sigurnosti UN-a u vezi rezolucije o genocidu u Srebrenici. A šta se drugo moglo očekivati od velikog bošnjačkog prijatelja koji svojim komšijama želi još jama Tomašica dugih 10 i dubokih 6 metara gdje može stati aproksimativno 400 tijela. Po njegovim aršinima taman za ukupno 4 srpske žrtve.
Dakle, Bošnjaci su još uvijek za zvanični i intelektualni Beograd „VERSKA GRUPA NA TERITORIJI“. To znači da i Bosna i Hercegovina za Beograd zvanično nije država nego da je to teritorija o kojoj tri naroda trebaju postići konsenzus da li je to država ili nije, dok istovremeno priznaju Dejton kao prelazno rješenje. Istovjetan stav ima i zvanična Moskva, kojoj je u velikom interesu da sebi ostavi otvorena vrata na Balkanu, nakon što su iz te igre monopola i uticaja između velikih sila ispale Crna Gora i Makedonija. Zato se Srbi smatraju braćom, a njihove teritorije svetom zemljom. Stoga je ulazak Bosne i Hercegovine u NATO veliki problem, jer će kako to kažu intelektualci iz našeg entiteta RS Srbi u nekom doglednom sukobu opet biti u različitim uniformama jedni protiv drugih. To samo govori u prilog činjenici da je ideja velike Srbije koja je i politički i vojno poražena u proteklom odbrambeno oslobodilačkom ratu 92′-95′ još uvijek aktuelna ne samo kod nacionalističkih krugova, već i među aktulanim vlastima i intelektualcima sa obje strane rijeke Drine. Naravno, takve velikodržavne ambicije se ne mogu ostvariti bez sile i oružja. Zato se umjesto svekolikog oružja bivše JNA, instrumentom za ostvarivanje imperijalnih ambicija Srbije naspram Bosne i Hercegovine koje datiraju još iz vremena vladavine Obrenovića, razmatra Ruska oružana sila i njena podrška nasilnoj promjeni granica na Balkanu, baš kao na Krimu.
Sa druge strane Moskvi se sve to zgodno posložilo da nakon što su članovi Evropskog parlamenta usvojili rezoluciju kojom se osuđuje izgradnja plinovoda “SJEVERNI TOK 2”, imaju mogućnost destabilizacije Balkana s kojom može da trguje. Pomenuta rezolucija je i donesena jer se očigledno radi o političkom projektu, koji predstavlja prijetnju po europsku sigurnost, jer uveliko povećava zavisnost od zemnog gasa iz Rusije kod visoko razvijenih zemalja Evrope, posebno Njemačke. Kao alternativu Rusija je uložila 3,2 milijarde dolara u tzv. “TURSKI TOK” preko kojeg se također razmatra snadbijevanje Evrope zemnim gasom u omjeru od 31,5 milijardi kubnih metara godišnje. Ključna ruta kod ovog projekta koji nakon negodovanja EU u vezi sa projektom “SJEVERNI TOK 2” dobija sve više na važnosti je tzv. Balkanska transferzala – Turska, Grčka, Makedonija, Srbija prema Mađarskoj, Austriji, Italiji i Njemačkoj. Kako Makedonija ispada iz kombinacije, tako se stvari za Rusiju komplikuju, a u pitanje se dovode ogromne investicije koje je Rusija zajedno sa partnerima uložila u zaobilaženje Poljske i Ukrajine kod distribucije zemnog gasa za Evropu. Samo projekat “SJEVERNI TOK 2” težak je 10 milijardi dolara, a razmatra distribuciju zemnog gasa u količnama od 55 milijardi kubnih metara godišnje. Ako bi i kod projekta “TURSKI TOK” došlo do odlaganja i zastoja Ruska Federacija bi izgubila 15 milijardi dolara investicija i cca 150 milijardi dolara godišnje od predviđene prodaje zemnog gasa kroz nove gasovode.
Istovremeno, Evropska Investicijska Banka EIB dodijelila je kredit od 1,5 milijardi eura za izgradnju tzv. Trans-Jadranskog plinovoda koji će voditi od Azerbejdžana, preko Grčke i Albanije i Jadranskog Mora do Italije. Druga dionica biće nazvana Jonsko-Jadranska, a trebala bi voditi preko Albanije, Crne Gore BiH i Hrvatske dalje prema Austriji i Njemačkoj. Kapacitet i jednog i drugog plinovoda je između 15 i 20 milijardi kubnih metara plina godišnje, zavisno od potražnje. Ovi projekti alternativnog snadbijevanja EU plinom su ahilova peta Ruske Federacije na strategijskom nivou. Indikativno je da su oba projekta i Ruski i evropski tempirana za puštanje u pogon 2020. godine. Isto tako je indikativno da će Srbija u ovoj godini od Rusije dobiti već najavljeni značajan kontigent oružja i vojne opreme. Radi se o 4 dodatna lovca MiG-29 iz Bjelorusije, 30 tenkova T-72B (najvjerovatnije verzija B3 sa protuokolpnim projektilom REFLEX), 2 diviziona 12 vozila raketnog trupnog PZO sistema 96K6 Pantsir S1 (po cijeni od 20 miliona dolara po vozilu), zatim 5 borbenih helikoptera Mil Mi-35 po cijeni od 16 miliona dolara po komadu, zatim dodatna 3 transportna helikoptera Mil Mi-17V5 po cijeni od 11,5 miliona dolara po komadu itd.
Ostaje pitanje da li se ovo oružje nabavlja kako bi ono na vrijeme ušlo u operativnu upotrebu ukoliko bi bilo potrebno započeti sukob manjeg intezniteta da li u BiH ili na Kosovu kako bi se dodatno destabilizirala uloga SAD-a i EU u regionu, podrivao sistem kolektivne sigurnosti NATO-a i onemogućila izgradnju pomenutih plinovoda kreditima EIB-a, kako bi se na poslijetku trgovalo davanjem zelenog svjetla samo za ruske plinovode u zamjenu za postizanje mira ostaje da se vidi.
Postavlja se također i pitanje da li je osporavanje ulaska BiH u NATO uvertira u takav razvoj situacije, bar kada je u pitanju naša zemlja, na koje će odgovor zavisti od dinamike uspostave vlasti na državnom nivou. Jedina utjeha građanima BiH je pismo koje je američki državni sekretar M. Pompeo poslao našem državnom predsjedništvu u kojem SAD podcrtavaju da će insistirati na tome da BiH postane članicom NATO-a i EU i da taj put nema alternativu. Odgovor na ovo pismo je bila posjeta Putina Srbiji. Toliko o tome koliko je ovaj region “nebitan” Ruskoj Federaciji, što često zna biti poštapalilca ovdašnjih uglednih novinara i profesora, na koju često nasjedaju mediji.
Gledano iz naše bosnaske perspektive, nepostoji niti jedan argument da BiH ne pristupi NATO-u osim subjetivnog doživljaja bosanskih srba uslijed bombardovanja NATO-a 1995. godine koje se pojačava i održava djelovanjem medija u entietu RS. Da apsurd bude veći, upravo je NATO svojom prijetnjom vojnim djelovanjem na velike vojne formacije Armije R BiH, HVO-a i HV-a u nezaustavljivom napredovanju spriječio totalni vojni i politički krah Republike Srpske 1995. godine. Pristupanje BiH NATO-u značilo bi kraj arhitekture granica na ovim prostorima i uspotavljanje mira za sva vremena. Da li upravo radi toga zvanični Beograd to svjesno i izbjegava manipulišući sa političarima iz Banja Luke uz svesrdnu podršku Moskve koja ima svoju ekonomsku računicu?
Kriza vlasti u BiH koja se može desiti u u tom kontekstu može prerasti iz sistemskog u direktno ugrožavanje državnog suvereniteta BiH od strane Srbije, a uz vojnu i političku pomoć Rusije. Stoga se postavlja ključno pitanje, da li patriotske snage u BiH imaju sistemski odgovor na ovako kontinuirano, sistemsko i direktno ugrožavanje cjelovitosti i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Odgovora još uvijek nema, a vremena je sve manje.
Na kraju, Paša je štene šarplaninca dobroćudnog, hrabrog i jakog psa, rasprostranjenog uglavnom na jugu Srbije i sjeveru Makedonije. Za razliku od šarplaninca, naš bosanski ovčarski pas tornjak je sasvim druga priča, inteligentan, plahovit, jak kao crna zemlja, beskrajno tvrdoglav i neustrašiv, baš kao i ovdašnji ljudi koji su svakoj sili vidjeli leđa i ostali na svojoj zemlji jednoj i jedinoj Bosni pametno, neustrašivo i tvrdoglavo pružajući srazmjeran otpor svakoj nepravdi.
Bilo kako bilo, ironija je da će Paša kad poraste biti veći od svog gazde kad se propenje na zadnje šape. A šta bi tek bilo da je Vučić Putinu polonio tornjaka!?