Ja, grješni siromah, Jusuf, sin Muhamedov, rodio sam se u kasabi Livnu, gdje sam odrastao i bio mujezin Lala-pašine džamije. Međutim, kada je merhum Džudža Džafer-aga sagradio svoju džamiju u Duvanjskoj nahiji, u kasabi Županj-Potoku, postavio je moga poštovanog brata merhuma Omer-efendiju za imama i hatiba svoje džamije uz plaću od dvadeset i pet akči, a mene, siromaha, odredio za mujezina uz plaću od dvanaest akči, na čemu neka je hvala Allahu.
Među hiljadama onih što su stoljećima koračali od Bosne ka Meki, odgovarajući na praiskonski poziv da obave svetu dužnost, neki su Bošnjaci pravili i putopise, bilježeći gradove i sela, mora i pustinje putne rute i sredstva potrebna za odlazak na hadž. U bošnjačkoj književnosti izdvojio se s vremenom poseban tematski žanr putopisa koji u središtu svog zanimanja ima hadž. U stranicama što slijede čitajte dijelove nekih putopisa, od onog Hadži Jusufa Livnjaka iz 1615. godine do zapisa s hadža Nedžada Ibrišimovića, pisanog četiri stoljeća kasnije.
PRVI BOŠNJAČKI PUTOPIS S HADŽA
Nakon zahvale Uzvišenom Stvoritelju, ja, siromašni i nejaki rob Božiji, kojem je potrebna milost i dobrota Stvoritelja, Hadži Jusuf, sin Muhamedov, nastanjen u kasabi Županj-Potok [Duvno], odlučivši s najiskrenijom namjerom da posjetim časni Bejtullah, krenuo sam, u dobar čas, s mojom braćom Hadži Omerom i Hadži Hasanom od naše kuće u petak poslije džuma-namaza, 22. džumadel-evela 1024. godine [20. VI 1615], ili 9. dan mjeseca hazirana, to jest lipnja. Praćeni mnoštvom prijatelja, prispjeli smo na konak junačnom Husejn-spahiji na njegov čair, gdje smo svi bili obilno počašćeni, pa neka njemu Uzvišeni Stvoritelj uveća blagodati, te iz dana u dan povećava njegov ugled i neka mu usliša sve njegove ovosvjetske i ahiretske želje – amin.
Uz to sam ja, ponizni, odlučio bilježiti naša konačišta i sva mjesta koja ćemo na putu vidjeti, kao i sve zijarete [posjete] grobovima časnih bogougodnika čijim se zagovorima nadamo i gdje ćemo činiti dovu za sretnu vladavinu našeg padišaha. Neka mu Uzvišeni Stvoritelj podari dug život, ispuni njegove želje i upokori njegove neprijatelje – amin.
Odlučivši to, krenuli smo s prvog konaka, izljubivši ruke dobrih ljudi i s njihovom dovom otputovali smo s čaira našeg prijatelja Husejn-spahije, te zatim prispjeli u Ramu kod naših efendija Džafer-bega i Ibrahim-bega i tu konačili. Oni su nas neobično lijepo primili. Iza toga smo u nedjelju prispjeli na konak kod našeg prijatelja Hadži Osmana u Prozoru, gdje smo zanoćili na njegovom čairu i tu ostali i u ponedjeljak. U utorak smo došli u Dusinu, a potom u šeher Sarajevo i tu se zadržali tri dana. Zatim smo u subotu krenuli iz Sarajeva i stigli na konak u Praču, gdje smo ugledali mlađak mjeseca džumadel-ahira [28. VI 1615.]. Odatle smo stigli u kasabu Čajniče. To je lijepa i uredna manja kasaba. Između Prače i Čajniča nalazi se kasaba Goražde, pokraj koje protiče velika rijeka Drina. Iz Čajniča smo prispjeli u Pljevlja (Taslidžu). To je isto tako lijepa i uredna kasaba. U njezinoj čaršiji nalazi se krasna džamija u kojoj smo vidjeli pet primjeraka lijepo pisanih Kur’ana. Pred džamijom su veliki mramorni stupovi i lijep šadrvan. (…)
Potom, u sretni čas, stigosmo u subotu u šeher Istanbul. Ljepote ovog velikog šehera pero nije kadro opisati niti iskazati što srce osjeća u njemu. U Istanbulu smo se zadržali nekoliko dana razgledajući ga i uživajući u njegovim ljepotama. U drugi dan mjeseca redžeba, u četvrtak [28. VII 1615.], u doba kušluka umro je i preselio u vječnost jedan naš hadžija, komšija i saputnik.
Nakon što smo dočekali odabranu Noć regaib, pošli smo s našim bratom Hadži Omerom četvrtog redžeba poslije džuma-namaza i ukrcali se u Hadži Džaferovu đemiju i tako, sa srećom, krenuli prema Misiru. Prošavši Bogaz-hisar, prispjeli smo u Geliboli, lijepu i poznatu kasabu. Tu su sahranjeni bogougodnici Muhamed-efendi i Ahmed-efendi, sinovi Jazidžije, neka je na njih velika Božija milost. Merhum Muhamed-efendija je autor poznatog djela Muhammdija, a Ahmed, poznat pod pseudonimom “Bidžan”, autor je djela Envarul-ašikin. U svoje doba obojica su slovili kao odabrani učenjaci, pokazali su dosta kerameta i u islamskom svijetu bili veoma prosvijećeni autoriteti. (…)
I hazreti Šejh Muhjidin ibn Arebi sahranjen je u groblju Karefa. Ovaj velikan poznat je u svim arapskim krajevima, tako da i djeca na sastancima i tevhidima citiraju njegove stihove (kaside), jer je ovaj čovjek unišao u njihova srca i postao im omiljen. Osim Kaira, on ima svojih pristaša (muridlar) još u Jemenu, Hidžazu, Medini pa i svim ostalim krajevima, a oni taj svijet upućuju. Bože, neka smo i mi u njihovom društvu. (…)
Između velikog broja džamija u Kairu spomenut ćemo samo neke od njih. Prije svega, najpoznatija je džamija Azhar, u koju može stati bezbroj ljudi, a bez sumnje, namaz u njoj može obaviti odjednom četrdeset hiljada osoba. U džamiji se na tri do četiri stotine mjesta drže predavanja, a ima možda hiljadu ćursija. Bog zna ima li još igdje na svijetu ovakva džamija. (…)
Razgovarajući s nekolicinom muslimanskih hodočasnika o mogućnosti odlaska časnoj Kabi preko Indijskog mora (Hind-derja), kojom prilikom bismo izvršili još mnoge zijarete, Božijom odredbom smo, u dobar čas, a nakon dva i po mjeseca našeg putovanja, krenuli iz Kaira i stigli na konačenje u obližnje mjesto zvano Birke, veoma lijepo mjesto u vrtovima. Spojivši se s karavanom (kafile), tu smo odsjeli tri-četiri dana. Odatle smo s karavanom koju je pratilo dvije-tri stotine vojnika, oprostivši se s našim bratom i prijateljem Ali-čaušem, krenuli i treći dan stigli u luku Suec (Suveyš iskele). I tu smo odsjeli tri dana dočekavši i svetu Noć berata u časnom mjesecu šabanu [9. IX 1615.]. Četvrti dan ukrcali smo se u lađu cijenjenog Šerifa, koji je pod tim imenom poznat, a on je iz Džide. U našem društvu, pored tri-četiri stotine hadžija, bili su i naši saputnici Hadži Nurulah-čauš, Hadži Husejn, Hadži Husam-efendija i naši drugovi Hadži Sefer, Hadži Jusuf i Hadži Šaban, Livnjaci. Tako smo u ugodnom društvu krenuli prema Mekki.
U Suecu pristaju sve lađe koje tuda nailaze iz Jemena, Abesinije (Habeš), Indije (Hindustan) i Džide. To je kasabica s dvije džamije, a u kasabi je i grob bogougodnika Šejha Muhameda. Njegov grob se posjećuje. Tu je i mjesto (mekam) krklera. U mjestu nema vode za piće, pa ju iz daljine donose Arapi-beduini i ovdje prodaju hadžijama i ostalima. Na morskoj obali pokopan je poznati Šejh Gurejb, bez sumnje, jedan od velikana, a njegova svetost naročito je poznata kod mornara (keštiban). Ko god s kakvom željom zapali svijeću na njegovu grobu, tome se želja usliša. Bog zna, on je bio Magriblija i jedan od bogougodnika tog kraja.
Odatle smo, u dobar čas, krenuli u ponedjeljak u zoru, kada su se uz vjetar jedra otvorila i na večer između akšama i jacije prispjeli u bogaz, gdje je, navodno, potopljen Faraon, neka je na njeg prokletstvo. Na tom mjestu smo vidjeli čudnovat prizor kako more čas ključa, a čas se povlači. Našu je lađu najednom sa sve četiri strane uhvatila jaka bura (frtune) tako da smo svi počeli učiti Kelimei-šehadet i Ihlasi-šerif opraštajući se međusobno. Međutim, kada je spomenuti Šerif sa skrušenošću proučio dovu, najednom se sve smirilo, i mi, hvala Allahu, tuda sretno prođosmo i izbjegosmo opasnosti. Sutradan smo prispjeli u malu kasabu, poznatu pod imenom Tur, a nedaleko je i planina Tur, gdje je hazreti Musa [Mojsije] razgovarao s Uzvišenim Stvoriteljem. Tu smo izašli iz lađe, okupali se i oprali našu odjeću. Iznad mjesta uzdiže se planina Tur i druge svijetle planine koje smo gledali iz njihova podnožja. (…)
Tako smo mi od skele Sueca do Džide putovali četrnaest konaka. Iz Džide smo prispjeli u kasabu Hidde, a idući odatle, u sretni čas, u petak u zoru, početkom blagoslovljenog mjeseca ramazana stigli smo u časnu Mekku (Mekkei-šerife). Obavili smo tavaf [obilazak Kabe], sa’j [žurenje između dva brijega Safa i Merva] i potom se obrijali [za skidanje ihrama]. Hvala Allahu. I konak smo našli pa smo tako obdan i obnoć obavljali tavaf i vršili druge zijarete. Neka je stotinu hiljada puta hvala Allahu kada je omogućio ovom Svom slabom robu da u miru i ugodnosti s ostalim hadžijama stavi svoje lice na crni zastor Kabe, zatim na Hadžerul‑esved [Crni kamen] i da izvrši ostale obrede hadža. Nekim dijelovima [mjestima] časne Kabe sastavio sam tekstove u pjesmi, pa iako to nije pjesnički, možda, najbolje izraženo, ipak za uspomenu neka se čita. (…)
Od časne Kabe do Kaira ima sedamdeset-osamdeset konaka (…) Mnoga od ovih mjesta su u ruševinama i opkoljena planinama.
Došavši ponovno u Kairo, našli smo na životu i u zdravlju našeg cijenjenog brata i prijatelja efendiju Ali-čauša. Ponovo smo posjetili umrle bogougodnike u groblju Karefa. (…)
Od Aleksandrije do Rodosa ima 500 milja, od Rodosa do Stankoja ravno 100 milja, od Stankoja do Sakiza 100 milja, od Sakiza do Soluna 500 milja, ili ukupno 1.200 milja od Aleksandrije (Iskenderije) do Soluna (Selanika). (…)
Idući tako, u petak smo, između podne i ikindije, a prošavši Kara Burun, došli u Solun. Odsjeli smo u hanu merhuma Mustafa-paše i tu boravili deset dana u miru i užitku. Posjetili smo i razgledali nekoliko velikih džamija i mesdžida. Između ovih je džamija Aja Sofija, Stara džamija (Eski džami), Kasimija džamija, koje su jako velike. Posjetili smo i Mevlevihanu (tekye). U gradu ima velikih čaršija s brojnim kahvama, jer je to veliki grad, u kojem između ostalih ima samih Jevreja hiljadu i osamdeset kuća, kako je to zabilježeno u Defterhani pri uzimanju harača [poreza]. Ima mnogo rumskih kuća [grčkih], a velik broj i muslimanskih. Cijeli grad je u tvrđavi.
Odatle smo krenuli u Avret-hisar. Tu je skela, pa prošav tuda, pa kroz Demir-kapiju, stigosmo za šest dana u šeher Üsküp [Skoplje]. Ovaj grad je vanredno lijep. Krenuvši iz Skoplja s trideset poštovanih bosanskih hadžija, Sarajlija, prispjesmo u Sarajevo.
Iz Sarajeva smo krenuli i petnaestog džumadel-ahira 1025., u četvrtak, u doba kušluka [30. VI 1616.], stigli kući u kasabu Županj-Potok. Hvala Allahu!
Ovdje prenosimo prigodnu pjesmu o hadžu kao uspomenu (jadigar) od pjesnika Zamiri‑efendije.
U mojoj mašti stalno je prisutna stara kuća (Bejtullah),
a rasplamsalu vatru za njom može utažiti samo viđenje.
Ali ja nemam opskrbe za ovaj put uistinu,
pa da se priključim posjetiocima iz raznih krajeva.
Bože, Tvojom voljom dosudi mi saputnika,
podari mi opskrbu i saputnika meni nejakom.
Na licu Zemlje to je najodličnija bogomolja
kod koje se dijeli milost Milosnoga robovima Njegovim.
Nije svakom dosuđeno ovo blagoslovljeno putovanje,
ali onaj koji to želi to će i postići.
To je mjesto gdje se rodio Miljenik Stvoritelja, Mustafa,
i njegovim svjetlom je osvijetljen Mjesec, dan, svemir i
Zemlja
Svemir se obveselio čuvši glas: Budi!
Bože, podari mene jednog gariba [siromaha]
i ispuni mi želju, jer jedino Ti možeš to učiniti.
Učini i mene od onih koji će posjetiti Bejtul-haram
da bi se i ja tako molio kod Rukni-Muhterema.
I da svakog časa donosim telbiju sa zanosom.
Zamiri je pripravan da se za Tebe žrtvuje
i da izvrši sve ono kako je propisano.
Ja, grješni siromah, Jusuf, sin Muhamedov, rodio sam se u kasabi Livnu, gdje sam odrastao i bio mujezin Lala-pašine džamije. Međutim, kada je merhum Džudža Džafer-aga sagradio svoju džamiju u Duvanjskoj nahiji, u kasabi Županj-Potoku, postavio je moga poštovanog brata merhuma Omer-efendiju za imama i hatiba svoje džamije uz plaću od dvadeset i pet akči, a mene, siromaha, odredio za mujezina uz plaću od dvanaest akči, na čemu neka je hvala Allahu. Zatim, ja sam se pomalo bavio i dozvoljenom trgovinom i tako prištedivši osamnaest hiljada akči pošao na hadž u petak 22. džumadel-ula, ili 9. hazirana, odnosno mjeseca lipnja, 1024. [20. VI 1615.]. Krenuli smo sa čaira Husejn-spahijina gdje smo konačili i tako putujući preko Kaira i Hindskim morem stigli u Mekku, neka joj Allah čast uveća, u petak 3. ramazani-šerifa [26. IX 1615.]. Osmi dan zul-hidžeta, ili dan Tervije [kada se odlazi na brdo Arefat], bio je u subotu [29. XII 1615.], a prema astronomskim podacima i 1. muharem te [nove hidžretske] godine bio je u subotu na Bozgun [Božić].
Hadži Jusuf Livnjak (1615)
