Nezapamćena je i nepravedna književna i životna sudbina Envera Čolakovića (rođenog 1913. u Budimpešti, a umro u Zagrebu 1976.), koji je nakon 1945. u javnosti zašutio, odnosno, javnost koju je krojio „novi poredak“ prešutila je njega, iako je on neumorno i dalje stvarao na više razboja, a za goli život je zarađivao baveći se prevođenjem i dajući instrukcije iz matematike. Predstavljamo dio njegovog djela koje je ostalo skriveno od očiju javnosti i koje svjedoči pobunu, među ostalim fašizmima, i protiv koncepta „hrvatskog cvijeća“ odnosno nacionalizacije Bošnjaka u Hrvate.
CVIJEĆE
Vele, da smo mi u Bosni
bezi gladni i ponosni,
i seljaci, čak i babe,
i trgovci iz kasabe,
svi – koji smo muslimani
narod čisto odabrani,
da smo katmer, šeboj, neven,
narod – u miris odjeven.
Pa da zato, ko u cvijeće,
u nas nitko dirnut neće.
A za takve odabrane
“cvjetove” treba li hrane?
Ne treba nam ni odjeće,
jer ko još na cvijet meće
opanke, čakšire, bluze?
Ko im daje kukuruze?
Strah me samo često tare
poslovice one stare:
– Šta od cvijeća može biti,
kad se svatko njime kiti?
Iz neobjavljenih pjesama Envera Čolakovića, pripremili Zlatan Čolaković i Esad Čolaković.
(biserje.ba)
