Crna Gora: 27. godišnjica od deportacije bosanskih izbjeglica

96

Juče je u Herceg Novom ispred zgrade Centra bezbjednosti obilježeno 27 godina od deportacije bosanskih izbjeglica iz Crne Gore. Memorijalno okupljanje već devet godina organizuju NVO Akcija za ljudska prava (HRA), Centar za građansko obrazovanje (CGO) i Centar za žensko i mirovno obrazovanje (ANIMA), piše Pobjeda.

Tea Gorjanc Prelević

Predsjednica NVO Akcija za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc Prelević kazala je da Crna Gora još nije smogla snage da prepozna taj, prema svim pravilima međunarodnog prava, ratni zločin.

“Mi smo danas ovdje da podsjetimo na žrtve tog zločina i da u ime građana Crne Gore kojima je stalo do antifašističke tradicije, zatražimo da se ona vrati tim svojim izvorima i da smogne snage da obezbijedi krivičnu pravdu za žrtve, krivičnu odgovornost za izvršioce, kao i memorijale koji po svim pravilima dobre međunarodne prakse žrtve zaslužuju”, kazala je Gorjanc-Prelević.

Ona je podsjetila da su 2010. godine zatražili da se ispred CB u Herceg Novom podigne spomen obilježje žrtvama deportacije, posebno onima kojima se ni danas grob ne zna. Od Skupštine Crne Gore zahtijevano je da se proglasi dan sjećanja na stradale u ratnom zločinu i tražili su izvinjenje crnogorske policije, ali nijedna od tih inicijativa do danas nije prihvaćena i realizovana.

“Mi zahtijevamo da se taj ratni zločin tako i nazove ne zato što žrtve zaslužuju pravdu, nego zato što je to jedini način da spriječimo da se išta slično više ponovi”, naglasila je Gorjanc Prelević.

Crnogorska policija u maju i junu 1992. godine uhapsila je najmanje 66 civila, koji su u Crnu Goru izbjegli od rata u Bosni i Hercegovini, i u svojstvu talaca ih predala vojsci bosanskih Srba da im posluže za razmjenu ratnih zarobljenika. Među uhapšenima, više od 60 civila su bili bošnjačke nacionalnosti, dok ih je nekoliko osoba bilo srpske nacionalnosti.

Većina izručenih odmah su ubijeni, ostali su ubijeni u logorima, a nekolicina je preživjela mučenje i na kraju su razmijenjeni. Još uvijek se za posmrtnim ostacima nekih žrtva deportovanih iz Herceg Novog traga.

Prvi put nakon 27 godina u Herceg Novi je došao Sadik Demirović iz Trebinja, koji je preživio deportaciju 1992. godine.

“Sa dvoje maloljetne djece od 11 i 14 godina bio sam u Herceg Novom kada me uhapsila policija i dovela u CB Herceg Novi, a moja djeca su ostala plačući na ulici. Sa još 30-ak državljana BiH, koji su boravili od Ulcinja do Herceg Novog, smješteni smo u podrumske prostorije gdje su uslovi bili izuzetno teški i nehumani”, kazao je Demirović u emotivnom obraćanju na memorijalnom skupu.

On je sa ostalim uhapšenim prebačen autobusima u logor u Foči gdje su mučeni i ubijani. Oslobođen je tako što su za njegov život supruga i rodbina platili otkup.

“Ovdje sam ispred drugova koji nijesu živi, da kažem da se ovakvo zlo nigdje i nikada ne smije ponoviti”, poručio je Demirović.

Svjedok izrucivanja bosanskih izbjeglica iz Crne Gore je i Emil Redzematovic. “Krajem marta z92. u moju kucu u Plavu doslo je preko trideset osoba, a u Herceg Novom se kod mene smjestilo oko dvadeset i osam izbjeglica iz Bosne. Jednom, kad sam dosao da ih obidjem, pitali su me mogu li da dodju u Plav sa porodicama, jer im je u Novom postalo nesigurno. Bili su uredno prijavljeni u Crvenom krstu. Plasili su se, kao da su imali predosjecaj da ce se nesto desiti. Sjutradan sam sa Asimom Begicem posao na veceru. U gradu smo vidjeli Miodraga Jokica zvanog Zmiro. Mislim da je on bio potpredsjednik SDS-a za Srebrenicu i jedan od jacih funkcionera drinskog rukovodstva Srebrenice, Bratunca, Bijeljine, Zvornika. Kad smo se vratili, ispred kuce plac zena, vriska djece, skupile se komsije. Njih trojicu su odveli. Azema Begica, Hazima Husica i Esada Bosna. Kad sam krenuo u MUP, Asim Begic mi je rekao da hoce i on. Iako mu je brat bio odveden, pokusavao sam da ga odgovorim i nijesam uspio. Policija je zadrzala i njega. Nije imao dana, vjerovatno”, svjedoci Emil Redzematovic.

Redzematovic objasnjava da nikad, ni od koga, nije dobio nikakvu informaciju o tome sta se desilo sa deportovanim izbjeglicama: “Trazili smo da nam kazu gdje su odvedeni, gdje su nestali, da li ima neko ziv ili da makar nadjemo njihove kosti i pokupimo ih, da se sahrane pristojno. Do dan-danas nista zvanicno nemamo. ”

Svake godine, uključujući i ovu, memorijalnom okupljanju prisustvovala je i Nedžiba Bajrović, supruga deportovanog Osmana kome se ni danas ne zna grob. Ona je kazala da njen suprug u Crnu Goru nije došao za zlim namjerama, već da spasi sopstveni i život njegove porodice. Okupljanju u Herceg Novom prisustvovao je i Vido Drašković iz Liberalne partije.