Dario Džamonja: Tri puta umro zbog voljenog Sarajeva

60

“Liječim se. Bezuspješno. Evo, već je pet godina kako ‘apstini­ram’ od Sarajeva, i da sam cijelog života bio na ‘igli’, do sad bih se ‘očistio’, ali od Sarajeva ne mogu, pa da me ubiješ. Ponekad mi se čini da je ono umrlo u meni, da sam ga se kotaris’o, ali dovoljna je najmanja sitnica, poznat glas preko telefona, ime u novinama, san, da se sve iznova uzburka u meni, da naprosto podivljam od želje da… da… da ne znam ni sam šta…”

Dario Džamonja rođen je 18. januara 1955. godine u Sarajevu. Bio je dijete razvedenih roditelja zbog čega ga je uvijek pratio osjećaj da nikome ne pripada osim Sarajevu, njegovom voljenom Sarajevu koje mu je bilo vječna inspiracija.

Njegov otac izvršava samoubistvo, potom i stric, a majka zauvijek odlazi u Holandiju.
Odrastao je uz baku i djeda, koji je bio velika, moćna figura. O tome je pisao u svojoj prvoj knjizi, a zatim i u svim sljedećim knjigama.

Početkom rata, Džamonja je stradao u saobraćajnoj nesreći. Pala je granata, čiji ga je zračni udar odbacio pod točkove automobila u pokretu. Ostao je živ, i završio u emigraciji u Americi. Služio je i kupao bolesnike u j psihijatrijskoj bolnici, radio poslove kakve obično rade bosanski pisci u egzilu, i možda bi se zauvijek izgubio u Americi, da mu iz Slobodne Bosne nisu pružili priliku da piše o svojoj američkoj svakodnevici, i da se tako, najprije preko teksta, zatim i fizički, vrati u Sarajevo.

Pisao je o samoći, o mračnim pijanstvima i mamurlucima, o neurednosti svoga stana, o pustim ljetnim ulicama Sarajeva, o cavtatskoj rivi i o Kamenu Malom, o Makarskoj, o dugim, teškim i zagušljivim sarajevskim zimama, o običnim ljudima i njihovim vrlo neobičnim sudbinama, o važnim i nerješivim životnim pitanjima.
Džamonja nije objavio puno knjiga, ali je riječ o pričama koje su i danas rado čitane.

O Džamonji se najviše može saznati iz njegovih sjajnih priča koje su, osim u novinama i magazinima, objavljene i u knjigama.

Objavio je naslove “Priče iz moje ulice”, “Zdravstvena knjižica”, “Drugo izdanje”, “Veselin Masleša”, “Priručnik, Oni dani”, “Prljavi veš”, “Pisma iz ludnice”.

Posthumno su mu, između ostalih, objavljeni izbori “Ptica na žici”, Buybook, Sarajevo,  “Priče – Dario Džamonja”, Slobodna Bosna te “Ako ti jave da sam pao” Buybook, Sarajevo.

Dobitnik je nagrade “Veselin Masleša” za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te “Fund Free Expression Award” za 1993. godinu, “Writes Club Madison” II nagrada za Non-fiction 1994. godine i otkupne nagrade za poeziju “Madison” 1996. godine.

“Zovem se Dario Džamonja. Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu. U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio. Godine 1998. sam opet umro kada sam napuštao Ameriku i svoju djecu. Sada opet pokušavam živjeti u Sarajevu od pisanja.”

Treći put, Dario Džamonja umro je 15. oktobra 2001. godine u 46. godini u Sarajevu.