Deklaracija sa dejtonskom greškom

138

Piše: Muharem CERO 

15.februara, o Sretenju – Dan državnosti Republike Srbije- potpisima Dodika i Vučića trebala bi se dogoditi dopuna Sporazuma o uspostavljanju specijalnih i paralelnih odnosa bh. entiteta Republika Srpska i Republike Srbije, onog baznog potpisanog 2011. godine.,

Najavljujući sadržaj Deklaracije, Sima Avramović, dekan Pravnog fakulteta u Beogradu i član tima kaže:

„Dokument će imati više pravnih nego politički karakter, kao i međunarodno  utemeljenje, jer se naslanja na Sporazum o specijalnim odnosima koji je u skladu sa Dejtonskim mirovnih sporazumom“.

Najavljena u augustu prošle godine na sastanku Vučića i Dodika sa „predstavnicima srpskog naroda iz regije“, odgođena u najavi za novembar ( moguće vezano za novembarska haška događanja).

Na bjanko bez sadržine, podršku su joj dali tek Dragan Čović i Sergej Željeznak, predstavnik Vladajuće jedinstvene Rusije.

U javni prostor robusno dinamizirana i vraćena, na i poslije zadnje posjete Predsjedništva BiH Beogradu.

Beogradskom sretenskom potpisivanju trebala bi prethoditi procedura usvajanja Deklaracije u Narodnoj skupštini RS.

Ne lezi vraže i tu upravo odgonetamo Simine riječi. Namjera jeste upravo ojačavanje međunarodnog subjektiviteta Republike Srpske, kako bi se reklo „ više od autonomije, a manje od državnosti“.

Tačno je da entiteti imaju dejtonsko pravo uspostavljanja paralelnih i specijalnih odnosa sa susjednim zemljama. To pravo entitet Republika Srpska je do sada koristila neselektivno u više navrata, pa je tako isključive nadležnosti države Bosne i Hercegovine jednostrano prenosila u nadležnosti entiteta.

Sporazum iz 2011. godine tako, gle čuda rješava i pitanja denacionalizacije, i pitanja sukcesije, kao i niz drugih pitanja koja su isključivo u nadležnosti gronjeg nivoa vlasti u BiH- države.

Ovoga puta se još jednom kroz Deklaraciju o zaštiti i očuvanju srpskog naroda pokušava ojačati državnost entiteta Republika Srpska na tragu devetojanuarske političke logike iz Beograda i Banja Luke.

Zanemaruje se da je pravo entiteta na specijalne odnose na dva načina ograničeno Aneksom 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Prvo ograničenje se odnosi na teritorijalni integritet i suverentitet BiH odnosno član III-2a, a drugo ograničenje u ovom slučaju drastičnije povrijeđeno na član II/4 odnosno na zabranu diskriminacije predviđenu Međunarodnom konvencijom o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije koja je sastavni dio Dejtonskog mirovnog sporazuma i nadređena i samom Dejtonu.

Namjera jeste Republiku Srpsku pozicionirati u etnički ekskluzivitet srpskog naroda. Odredbe Međunarodne konvencije o diskriminaciji jasno zabranjuju ostvarivanje prava bila ona politička, ekonomska, socijalna, kulturna ili u svakoj drugoj oblasti u mjeri koja ne zadovoljava istovrsna prava svih drugih nacionalnih grupa koje žive na jedinstvenom prostoru.

Jasno je da je Deklaracija tek zaodjenuta lažnim plaštom jedne države i jednog entiteta, a da je ona u svojoj razgolićenosti političkim ciljevima i krajnjim namjerama srpsko-srpska i da kao takva ne može izdržati obavezujuće norme Ustava BiH i Konvencije o zabrani diskriminacije koja je u ovom slučaju više nego zorna.

Ironijom događanja Deklaracija bi da štiti pravo upotrebe srpskoj jezika i ćirilice, pravo na izučavanje i njegovanje srpske kulture, pravo na izučavanje srpske historije i njegove srpske slobodarske tradicije, očuvanje nacionalne geografije, pravo na očuvanje srpskog kulturno- historijskog naslijeđa i pravo na informisanje na srpskom jeziku.

Sve pobrojano nije zajamčeno i drugim po Ustavu jednako suverenim narodima na teritoriji RS, Bošnjacima i Hrvatima.

Čovićevo u Beogradu rečeno da podržava donošenje Deklaracije i da bi to njeno donošenje moglo biti dobrim modelom i za hrvatski narod u BiH, potvrđuje još jednom bosansku istinu da je nažalost u postratnoj Bosni politika tek nastavak rata.

Nije za očekivati da Klub hrvatskog naroda u Vijeću naroda RS ospori sadržinu Deklaracije ( nažalost negativno iskustvo dosadašnjeg djelovanja), ali je zato od državotvorne važnosti da mehanizmom vitalnog nacionalnog interesa Klub Bošnjaka ospori način donošenja predložene Deklaracije, jer u cijeloj priči ovoga puta forma je važnija od sadržine.

Cijeloj priči gotovo godinu dana prethodila je Vučićeva slatkorječiva ponuda bošnjačko- srpskog pomirenja. Bit će da je ta „nina nana“ uspavanka bila u funkciji pripreme donošenja Deklaracije baš na način neuvažavanja suverenih bošnjačkih i hrvatskih prava na jedinstvenom teritoriju administrativnog aranžamana Republika Srpska.

Valja nam još sačekati tekst pune sadržine Deklaracije i neke druge ćuprije u njemu prepoznati.

U cijeloj priči o Deklaraciji ima i jedan sitni detalj. Ona predviđa uspostavu pozamašnog fonda za njeno provođenje. Fondovi k’o fondovi, pa i ovaj imaju svoje organe a ti organi imaju svoje Predsjednike. Ako se dobro sjećam Dodik obeća da će biti Predsjednik nečega.