Direktor Aluminija d.d. Mostar Dražen Pandža: Aluminij mora ići u privatizaciju, stečaj nije rješenje

50

Prvi intervju po imenovanju na četverogodišnje mandatno razdoblje, direktor Aluminija d.d. Mostar Dražen Pandža dao je za Večernji list. Razgovor prenosimo u cijelosti:

Protekla su tri mjeseca kupljenog mira u godini za mostarski Alumi­nij u kojoj s odgodom plaća račune za električnu energiju, što je ovoj kompaniji s velikim dugovanjima dalo prostora za normalnije funk­cioniranje. Potvrđena je nova-stara Uprava kojoj je na čelu Dražen Pan­dža, koji je kao v. d. bio na njezinu čelu u najdramatičnijim trenucima i kada je prijetio kompletni slom. U prvome intervjuu nakon imenova­nja Pandža najavljuje što su strateški koraci Uprave kojoj je na čelu.

Kakvo je trenutačno stanje u Alu­miniju?

– Trenutačno imamo bitno relak­siraniju situaciju nego što je to bilo prethodnih mjeseci. Prije svega, to je rezultat sporazuma s Elektroprivre­dom HZHB o nabavi električne ener­gije s odgodom plaćanja. Dakle, to je mnogo jednostavnija situacija nego ona koju smo imali krajem godine.

Možete li nam objasniti što to zna­či u brojkama?

– To znači da je Aluminiju ponu­đena mogućnost za konsolidiranje u razdoblju dok ne plaća račune za električnu energiju te da pokušava­mo naći rješenje za dugoročno pre­življavanje. Upravo na tome temelju i Uprava, koja je imenovana, poku­šava raditi i trudimo se ovo vrijeme iskoristiti maksimalno kako bismo Društvo dugoročno pripremili za razdoblje opstanka i normalnog funkcioniranja.

Što govore trenutačne cijene na tržištu struje, sirovina, idu li vam u korist ili su i dalje balast?

– Nažalost, ne možemo reći da nam cijene električne idu u prilog. Da, mi imamo odgodu plaćanja, ali ta cijena struje iznimno je visoka. Da nema odgode plaćanja, bilo bi apsolutno ekonomski neopravdano raditi. Identično se to može reći i za razdoblje koje nam se približava. Ta je cijena dosta visoka. Bez interven­cije Vlade, odnosno vlasnika, mo­ram reći kako dugoročno ovaj vid biznisa nema smisla.

Rijetko se od jednoga direktora može čuti ovakav iskren istup…

– Pokušavam govoriti realno i ne nalaziti uporište tamo gdje ga može­mo naći. Rekli smo i stalno ponav­ljamo, ne samo ja nego i sve uprave prije mene – moramo riješiti pitanje električne energije i to je nešto što određuje sudbinu Aluminija. Ako imamo normalne cijene električne energije, Aluminij može biti profi­tabilan, odnosno cijela aluminijska industrija. Bez toga mi smo sigurni da bilo koja aluminijska industrija na svijetu ne može biti profitabilna. Najbolje to svjedoče primjeri uspješ­nih aluminijskih tvrtki. Zašto Rusal ii Dubal mogu normalno raditi, zašto mogu raditi normalno kompanije u Francuskoj i Njemačkoj koje se bave ovim poslom? Odgovor je jednosta­van, zato što imaju cijene električne energije koje nisu vezane uz tržište. Sve kompanije koje imaju cijene ve­zane uz tržište ili su propale ili se na­laze u situaciji u kojoj smo mi sada. U našoj blizini je svježi primjer podgoričkog KAP-a koji je bio u ogromnim problemima dok je plaćao tržišnu ci­jenu energije. Onog trenutka kada je Vlada Crne Gore odlučila interveni­rati kako bi im pomogla, ta kompani­ja radi puno normalnije. Aluminij iz Mostara uvijek će biti u problemima u kojima je sada dok bude dobivao ci­jenu električne energije po tržišnim osnovama.

Ali, direktore, postavlja se pitanje, s obzirom na to da je sve na tržištu, zašto bi Aluminij imao taj poseban status.

– Ni jedna, ponavljam – ni jedna aluminijska industrija na svijetu ne radi i ne plaća cijenu električne energije kao mi sada. Samo je netko mudriji pa, primjerice, u zapadnim zemljama nitko nikad neće javno reći da je aluminijska industrija sub­vencionirana jer kod njih nema sub­vencija. Ali postoji nešto što se zove prikrivena subvencija i oni imaju opet cijenu električne energije koja nije vezana uz tržište. Dubal se nala­zi u pustinji i oni koriste vlastiti plin kao energent. Rusal ima naslijeđene hidroelektrane iz Sovjetskog Saveza pa ih koristite kao amortizer i imaju prilično jeftinu električnu energiju. To je razlog njihove uspješnosti. Mi u ovoj situaciji ne možemo riješiti svoje probleme dok se ne riješi pi­tanje opskrbe i cijene električne energije.

Kakvo rješenje vidite i kolika je cijena prihvatljiva kako biste bili u plusu?

– To je cijena od oko 40 eura po megawatsatu. Ali važnu ulogu u de­finiranju cijene električne energije nose i naknade. Uz ovakvu “tržišnu” cijenu električne energije, ni jedna kompanija nema ni dodatne name­te kakve ima Aluminij Mostar. Na cijenu električne energije, mi pla­ćamo još 7 eura po mWh. U takvim uvjetima normalno poslovanje je nemoguće. Imate dva parametra koja država može odrediti, a mi smo jedinim dijelom u državnom vlasništvu. Oba ta parametra nama ne idu u prilog.

Govorite o mrežarini i kakvim još nametima?!

– Da. Govorimo o mrežarini, ali i naknadama koje se plaćaju na cije­nu električne energije. To podrazu­mijeva naknade za NOS, naknade za prijenos električne energije i naknade za obnovljive izvore ener­gije. Unatoč brojnim apelima koje smo uputili posljednjih godina, u kojima pokušavamo objasniti koli­ko nama smetaju ovi nameti koje je država odredila, dogodilo se da se od početka godine u dva navrata povećaju nameti za mrežarinu, za NOS, a uz sve to povećan je i namet za obnovljive izvore energije. Samo u prikupljanju naknada za subven­cioniranje obnovljivih izvora energi­je Aluminij sudjeluje s više od 25%. Sličan primjer nećete naći nigdje u svijetu, da obnovljive izvore energije financira teška industrija. Samo će na temelju dodatnih nameta Alu­minij platiti dodatna 2,3 milijuna maraka plus PDV u ovoj godini.

Vidite li izlaz iz ove situacije s ob­zirom na to da baratate parametri­ma koji nisu obećavajući, a imate samo godinu dana neke vrste po­čeka da stvari postavite na zdrave temelje?

– Izlaz vidimo u planu i progra­mu koji smo napravili. Taj plan i program temelji se na nekoliko osnovnih načela. Prvo načelo su interne štednje, drugo načelo je po­moć države tamo gdje je to njezina nadležnost i ono što je najhitnije i što smo nebrojeno puta rekli, to je pronalazak strateškog partnera, investitora koji će u budućnosti ući u vlasničku strukturu kompanije. Aluminij mora ići u privatizaciju.

Jeste imali komunikaciju, kontak­te sa zainteresiranim stranama?

– Vlasnici su ti koji moraju sudje­lovati u procesu pregovora. Mi tu ne predstavljamo vlasničku, nego upravljačku strukturu. Mjerodavni za odgovor na takvo pitanje su vla­snici, a ponajprije Vlada Federacije BiH koja ima pojedinačno najveći udjel, ali i najveću odgovornost. Mi imamo informacije da postoji određeni broj kompanija koje su zainteresirane ući u proces priva­tizacije. Nama je isto poznato kako postoji određen krug potencijalnih partnera koji bi bili zainteresirani. Ćuli smo i od predstavnika Vlade da su se njima javljali određeni pred­stavnici koji se zanimaju za ulazak u proces privatizacije.

Je li u pitanju prodaja udjela od 44 posto, koliko ima Vlada, ili pak 88 koliko je udjel zajedno s radnici­ma?

– Nije započeo ni jedan konkre­tan proces, tako da pričati o posto­cima nije moguće.

Jedan od prijedloga koji se ponov­no čuje, a bio je stavljen ad acta, jesu izjave premijera Fadila Novalića kako je možda vrijeme za raz­mišljanje o stečaju. Je li to uopće rješenje za Aluminij?

– Aluminij je društvo koje je mo­glo već biti u stečaju po nekim para­metrima. Po stavu Uprave, stečaj ne bi predstavljao rješenje.

Zašto to tvrdite?

– Primjerice, ako kompanija uđe u stečaj, pojavit će se ozbiljne stva­ri, odnosno problemi koje ni stečaj ne može riješiti. Naime, postavlja se pitanje po kojoj cijeni nabaviti električnu energiju ili glinicu. To su osnovne strateške sirovine koje određuju hoćeš li završiti pozitivno ili negativno. Neovisno o tome je­ste li u stečaju ili niste. To su sada, nažalost, tržišni parametri i druš­tvo se neće spasiti stečajem ako će dalje nabavljati struju pa 70 eura. Stečaj nije rješenje ako se neće riješiti cijena električne energije. A ako se, pak, riješi cijena električne energije, onda vam ne treba stečaj. I vjerojatno najvažnije pitanje je tko će potpisati bilo kakav ugovor s kompanijom u stečaju.

Hipotetski uzevši, da se ovoga tre­nutka ipak proglasi stečaj, što bi donio Aluminiju?

– Mislim da bi značio kraj za Alu­minij. Stvarno je pitanje bi li ijedan kupac htio raditi s Aluminijem d. d. Mostar u stečaju i bi li naši partne­ri iz Europe, koji od nas više od 20 godina kupuju proizvode, pristali potpisati ugovor s društvom koje se nalazi u stečaju. Iskreno, ne mi­slim da bi bilo tko napravio plan za godinu dana ili dvije i sklopio neki ugovor s društvom koje se nalazi u stečaju. S druge strane, tko bi vam prodavao bilo kakve sirovine ako ste u stečaju? Posve sigurno, morali bismo sve plaćati avansno, a mi ne­mamo novca za to. Možda je stečaj prikladno, prirodno rješenje za neke druge industrije, ali za industriju kao što je Aluminij, koja zahtijeva puno povjerenje kupaca i dobavlja­ča, to nije nikakvo rješenje. Takav signal za njih bila bi ručna kočnica s izvjesnim povlačenjem iz poslova s nama. A Aluminij ne može samo zaustaviti proizvodnju. Jednom kada se ugasi ova proizvodnja, a vi­djeli smo to 1997. godine, potrebno je jako puno napora, rada i truda da se ponovno podigne. Nisam siguran da je moguće danas ponoviti ono što je bilo izvedivo u tome razdoblju. Ponavljam, zato stečaj, po našem stavu, ne bi doveo do rješenja bilo kakvog problema.

Zašto se ne aktivira sporazum iz­među Aluminija i Vlade potpisan 2013. godine, a koji, čini se, upravo omogućava ono za što se zauzima­te?

– Nažalost, do sada je taj doku­ment bio samo mrtvo slovo na pa­piru. Mi dosta dugo potenciramo i potencirat ćemo ovaj sporazum. Apsolutno nije normalno da imate situaciju gdje je jedna strana ostva­rila gotovo sve u sporazumu, kao što je pitanje vlasničkog udjela, a druga strana, konkretno Aluminij, nije riješila ništa. Bila je obveza Vlade subvencionirati proizvodnju preko cijena el. energije, a to nije urađe­no. Aluminij je trebao dati odštetu bivšim radnicima, ali to nije mogao upravo stoga jer nije imao finan­cijskih uvjeta zbog poznate priče o subvencioniranju cijene električne energije. Sada imamo više tužbi rad­nika i potencijalno 10 milijuna KM odštete, a s druge strane Vlada FBiH je dobila povećan udjel u vlasničkoj strukturi na ime onoga što je trebala ispuniti. Vlada je postala suvlasnica s 44% udjela u kapitalu, Aluminij nije dobio ništa. Ovdje se stvari mogu po­kušati riješiti i tako da se Aluminij proglasi poduzećem od strateškog značaja na koji će se naslanjati razvoj aluminijske industrije kako bismo i ovu sirovinu prestali izvoziti iz BiH. U tome slučaju bile bi niže i cijene mrežarina i svih drugih nameta. Mi sada imamo situaciju da država poti­če izvoz struje, što je apsurdno. Svaka kompanija koja izvozi struju ne plaća mrežarinu, ali je potrošači ovdje pla­ćaju. Događa se sljedeći apsurd – da proizvođači u BiH izvoze električnu energiju bez nameta, a onda se ta ista energija preko trgovaca uvozi u BiH i na nju mi plaćamo sve te namete.

Prva asocijacija posljednjih go­dina za Aluminij su veliki gubici i velike plaće. Da sada prestane isplaćivati plaće, bi li ova kompa­nija pozitivno poslovala?

– Ne. Pod sadašnjim uvjetima ne, pa čak da nitko u Aluminiju ne dobiva plaće. Trošak plaća u uku­pnim troškovima je oko 5,17 posto. Bilo kakvo smanjenje plaća ne bi do­velo do spasa Aluminija, ne bi nam čak ni pomoglo. Dapače. Također želim ovom prigodom istaknuti da su plaće Uprave Aluminija bitno smanjene, na što smo svjesno pri­stali, jer smatramo kako nije u redu imati iznadprosječne plaće u ova­kvom društvu i stanju u kojemu se nalazi tvornica. Uprava je svjesna da su interne uštede nužne i da mora doći do umanjenja ukupnoga izno­sa plaća. To ćemo učiniti detaljnom revizijom svih rukovodećih mjesta i plaća na tim mjestima. No, posve sigurno, ne želimo ići u smjeru uma­njivanja radničkih plaća, pogotovo plaća smjenskih radnika koji ih za­rade zaista teško i pošteno. I u ovo­me vremenu kada nam iz države odlazi veliki broj ljudi, među kojima je i veliki broj visoko obrazovanih i sposobnih, ova kompanija također ima veliko značenje. U tome smislu ne bi ih bilo uputno poticati na od­lazak, a snižavanje plaća visokokva­lificiranim radnicima i vrhunskim inženjerima, itekako traženim na stranim tržištima, značilo bi upra­vo to! Uostalom, s obzirom na na­vedeni postotak udjela naših plaća u ukupnim troškovima Društva, što bi nam ikakvo smanjenje plaća značilo kada nam Vlada povećava državne namete za vrtoglavih više od 2,6 mi­lijuna godišnje? Kada je u pitanju, pak, broj zaposlenih, donijeli smo odluke da nećemo zapošljavati nove djelatnike u neproizvodne dijelove. Uprava je odlučila da dijelove koji nisu vezani za naš “core business”, a odnose se konkretno na vinograde, voćnjake, naš turistički dio, napušta i sve te neproizvodne djelatnosti dat ćemo u najam.

Nedavno je dio gospodarstveni­ka i ljudi iz politike glasno izrazio očekivanje kako će prigodom po­tvrde izgradnje bloka VII Termo­elektrane Tuzla u Domu naroda hrvatski predstavnici zatražiti osiguranje struje za Aluminij. Kako to komentirate?

– Meni bi stvarno bilo drago da BiH nastavi izgrađivati svoje ener­getske potencijale jer smatramo da imamo prostora razvijati se kako bi­smo bili energetski neovisniji. Sav taj energetski potencijal, po nama, daje nadu da će i Aluminij profitirati iz toga viška proizvodnje, a ne da ku­pujemo struju izvana koju plaćamo po tržišnim uvjetima, nego da će ta električna energija ostati unutar BiH i da ćemo je plaćati po normal­nim cijenama. Država u svakom slučaju neće biti oštećena jer mi plaćamo poreze, doprinose i ovdje će raditi više od 1000 ljudi ako imamo normalne cijene el. energije. Ni u kojem slučaju nitko ne može izgubiti ako imamo normalnu cijenu električne energije. Hoće li to o čemu vi govorite biti vezano za blok VII, stvarno nemamo informacije. To nije u našoj domeni, ali pozdravljamo svaku inicijativu za izgradnju novih energetskih postrojenja u zemlji.