Drago Bojić: Ima smisla opraštati i zalagati se za pomirenje i mir i onda kad se čini da su mirotvorci gubitnici

16

Sukobi i ratovi se nigdje i nikada ne događaju slučajno, iako njihovi povodi i opravdanja mogu izgledati kao iznenadni, nepromišljeni i posve banalni. Koliko god se zagovaratelji mira zgražali nad ovom činjenicom, ratovi imaju svoju unutarnju logiku, oni su smišljeni i onda kada mislimo da ih započinju potpuni psihopati. Važno je imati u svijesti ovu istinu o ratovima jer su ratovi konstanta cijele ljudske povijesti i jer se mnogi ratovi vode i u naše vrijeme, unatoč tome što mislimo da smo se u humanosti i civiliziranosti izdigli iznad starijih pokoljenja. Ratovi su stalna opasnost i pred tom opasnošću valja stalno biti budan.

Neki suvremeni politolozi tvrde da su ratovi u prošlosti bili humaniji i pravedniji od današnjih, jer su bili najavljivani, vodili su ih uglavnom vojnici i ostajali su unutar bojnog polja. Dok su se prijašnja stoljeća trudila oko „ograđivanja/ograničavanja/omeđivanja rata“, danas smo svjedoci „ne-ograđivanja rata“, koji u difuznim oblicima prodire u normalnost i svakodnevnicu, pri čemu nestaju granice između rata i civilnosti (H. Maier). To zastrašujuće suvremeno lice rata osjetili su i mnogi ljudi na našim prostorima kad su upravo civili bili izloženi užasnim maltretiranjima, torturama, silovanjima i ubijanjima. Već ovo saznanje o prirodi suvremenih ratova – nemogućnosti razgraničenja vojnih ciljeva od civilnog života – moralo bi ljude odvraćati od rata, jer svatko može biti i njegov subjekt i objekt, počinitelj i žrtva.

I

Još jedna istina o ratu odnosi se na njegovu racionalnost i smišljenost kako god nekim ljudima svaki rat izgledao besmislen i neracionalan. Tragedija jugoslavenskih ratova, tvrdi zagrebački politolog Dejan Jović u svojoj knjizi Rat i mit, sastojala se u tome što su oni bili racionalan politički izbor onih koji su ih pokrenuli i isprovocirali. Svaka od strana u ratu je imala svoje „legitimne“ interese i pokušavala ih racionalno opravdati. Nakon što je ucjenama, prisilama pa i ubojstvima osvojio veliku političku i vojnu moć, prigrabivši sebi najvažnije institucije bivše države, Slobodan Milošević je smatrao da ima pravo i ratom braniti zacrtani velikosrpski politički cilj – da svi Srbi budu u jednoj državi.

Suočeni s takvim nasilnom politikom i velikom vojnom silom, i drugi su tadašnji politički vođe naroda u Jugoslaviji smatrali da imaju pravo braniti svoje legitimne interese i da ih je jedino moguće obraniti ratom. Tako je Franjo Tuđman u svibnju 1992. godine na mitingu u Zagrebu povodom primanja Hrvatske u Ujedinjene narode izjavio „da rata ne bi bilo da smo odustali od svoga cilja da stvorimo samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku“, a slično je rezonirao i Alija Izetbegović kad je u veljači 1992. godine izjavio „da bi zbog suverene Bosne žrtvovao mir, a da zbog mira ne bi žrtvovao suverenu Bosnu“ (navedeno prema Joviću). Na sličan način se rat pravdao iz slovenske i kosovske perspektive. Međunarodna zajednica, u sebi razjedinjena i opijena padom komunizma, nije znala kako riješiti jugoslavensku krizu, pa je i ona prešutno dopustila da se ta kriza rješava ratovima.

Budući da je ondašnja Jugoslavija bila u političkom rasulu i odumiranju i budući da nije postojala jača sila koja bi rat spriječila, odnosno, budući da je sila koja je trebala štititi mir (Jugoslavenska narodna armija) bila glavni izvršitelj ratova, otpočeli su ratovi među kojima je najstrašniji bio onaj „nedovršeni“ (I. Lovrenović) u Bosni i Hercegovini. Rat ne nastaje zato što ga većina ljudi želi, pa ni zato što se neki u društvu naoružavaju i djeluju kao nasilnici u odnosu na druge, zaključuje politolog Jović, nego zato što nema nikoga tko bi ih spriječio da pokrenu val nasilja prema mirnim građanima ili drugim naoružanim skupinama. Ljudi su općenito, ipak, skloni nasilju i zlu i da bi se očuvao mir, potrebna je viša sila (funkcionalna država) koja će biti garant mira.

Ako ovo zapažanje primijenimo na Bosnu i Hercegovinu, sa zebnjom moramo konstatirati da rata u Bosni i Hercegovini ne može i neće biti sve dok postoji neka viša sila koja ga ne želi, odnosno sila koja može kontrolirati republičko-srpski režim i hrvatski i bošnjački nacionalizam. Budući da ta viša sila ne postoji iznutra zbog međusobne razjedinjenosti triju naroda i njihovih etničkih politika, nefunkcionalne države, republičko-srpskog i herceg-bosanskog secesionizma i bošnjačkog patriotskog nacionalizma, što će se dogoditi onog trenutka kada viša sila ne bude zainteresirana za čuvanje i održanje mira na ovim prostorima ili kad viša sila ili više viših sila (u pluralu) radi vlastitih političkih interesa budu zainteresirani za novi rat!?

Ako netko misli da se ovakvim pitanjima bezrazložno unosi apokaliptična atmosfera među bosansko-hercegovačke i balkanske narode, treba se sjetiti da je rijetko tko u predvečerje posljednjih ratova smatrao da su oni mogući, misleći pritom da većina ljudi ne želi rat i da taj rat neće dopustiti međunarodna zajednica. Kako su se gorko razočarali miroljubivi i dobronamjerni ljudi na ovim prostorima kad su shvatili da među njima postoje ljudi koji žele rat i da ga međunarodna zajednica neće spriječiti.

Mir koji se održava samo ili ponajviše višom silom i kontrolom izvana ne može opstati čim ta strana više ne bude za njega zainteresirana. Zato je za održanje mira u Bosni i Hercegovini potrebno graditi unutarnje antiratno raspoloženje i kulturu mira koja neće biti samo pitanje dobre volje ljudi nego će ju štiti državni, europski i međunarodni okvir mirotvorne stabilnosti, ali ne kako bi samo održavao postojeće stanje, nego kako bi uspostavio funkcionalnu pravnu državu u kojoj će svi članovi društvene zajednice biti zainteresirani za mir, za svoje dobro i dobro cijele društvene zajednice.

II

Svi ratovi u povijesti čovječanstva, kao i suvremeni ratovi, prekidani su ili završavani nekom vrstom politički dogovorenog primirja ili mira. Svaki politički mir išao je u prilog vojno i politički jače i moćnije strane i kod slabijih je ostavljao duboka i teška razočarenja i frustracije. I rat u Bosni i Hercegovini je okončan na taj način, voljom velikih i moćnih sila, političkim pritiscima i nagodbama, prisilnom trgovinom teritorijem i nepravdom prema mnogim ljudima. Takav „politički mir“, bilo je to jasno od početka, nije mogao donijeti i mir među ljudima, pa s pravom mnogi tvrde da je sporazum u Daytonu zaustavio rat, ali nije donio mir.

Politički ili svjetovni mir rijetko može biti pravedan mir jer je prije svega posljedica političkih nagodbi i nadmetanja, a ne etike, pisao je neposredno nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma koncem 1995. godine hrvatski sociolog Željko Mardešić. Rijetko je, dakle, politički mir, mir pravde, i Mardešić žali što je u većini religija mir prestao biti religijska kategorija. Zato, tvrdi ovaj sociolog, svjetovnog mira ima onoliko koliko ima sile i lukavosti, a religijskog mira onoliko koliko ima vjere. Ipak, smatra Mardešić, svjetovni je mir – iako nepravedan, slabašan, pogodbom izboren – još uvijek učinkovitiji od religijskog mira koje te učinke ne daje.

Činjenica je da se mir prvenstveno održava političkim putem, ali to ne isključuje potrebu i nužnost da se o njemu razmišlja i iz religijske (vjerničke) perspektive. Sve religije rado o sebi vole tvrditi da su religije mira, pozivajući se pritom na svoje svete knjige i svoj nauk, ali ih demantira njihova praksa jer mnogi ratovi imaju i religijske konotacije, kao što je to bio slučaj i s ratovima na području Jugoslavije. O miru među različitim religijama i o mirotvorstvu kao dužnosti vjere se često govori i u Bosni i Hercegovini, i unatoč mnogim religijski inspiriranim i motiviranim mirovnim inicijativama, pripadnici različitih religija su međusobno udaljeni i jedni prema drugima ravnodušni pa i isključivi što se u konačnici uvijek može iskoristiti za produbljivanje sukoba. Iako se to zbog vjerničkog licemjerja i nevjerodostojnosti nerado priznaje, kod nas je često pojam vjere devalvirao do banalnosti, do kolektivističke religijske i nacionalne vrijednosti, do „vulgarnoga praznovjerja“ (M. Krleža), s onu stranu univerzalnih humanih i etičkih vrednota.

Ratovi na našim prostorima nisu bili vjerski, ali su dijelom nadahnjivani i opravdavani religijom i Božjim imenom i zato ima smisla iznova podsjećati na često citiranu rečenicu švicarskog katoličkog teologa Hansa Künga „da bez mira među religijama, nema ni mira među narodima“ što bi u našem bosansko-hercegovačkom kontekstu značilo – bez mira između katolika, pravoslavaca i muslimana, nema ni mira između Hrvata, Srba i Bošnjaka. S obzirom na povijesnu uvjetovanost i isprepletenost vjerskih i etničkih identiteta na ovim prostorima i s obzirom na činjenicu da su i ratovi na ovim prostorima dijelom bili označeni i religijskom netrpeljivošću, ove riječi tim ozbiljnije pozivaju na budnost i oprez, ali i na nužnost izgrađivanja religijske kulture mira.

III

U trenutku kad se u našem javnom prostoru, čini se više nego prethodnih godina, koriste ratne terminologije, slike i asocijacije, kad se posvuda olako, nepromišljeno i bahato verbalno zvecka oružjem i pokazuju nacionalni mišići, kad se čak govori i o novim granicama i razgraničenjima, makar to bilo i samo za potrebe predizbornih kampanja, tim ozbiljnije se mora pozivati na politički, ali i na religijski mir – mir za koji se zalaže iz vjerničkog uvjerenja. Budući da živimo na prostorima na kojima još uvijek nisu zacijelile rane ni iz prošlih ratova, da su mnogi ljudi pretrpjeli strašne zločine, da nije jednostavno oprostiti pretrpljeno zlo i da u mnogim ljudima makar i potiho živi i žeđ za osvetom, krhki i nezaštićeni mir koji sada imamo lako može biti ugrožen – lakše nego što se ponekad u preoptimističnoj vjeri u razboritost i dobrotu ljudi može i zamisliti.

Povijest nas uči da što više moći neki režim ili neka vlast želi imati nad ljudima, to treba više neprijatelja koji ga ugrožavaju i totalitarni režimi bez neprijatelja naprosto ne mogu dugo opstati (Leszek Kolakowski). Bosna i Hercegovina i države u njezinom susjedstvu u određenom smislu funkcioniraju kao mali totalitarni režimi pa su i vladajuće politike najviše zainteresirane da skupa sa svojim pristalicama postanu „što je moguće omraženiji u očima drugih naroda“ (K. Mann), jer je preko kulture rata i ratne retorike najlakše podržavati mržnju među ljudima i održavati se na vlasti.

Predizborne kampanje pokazuju pravo lice bosansko-hercegovačkog društva – nemoralne, neodgovorne, nasilne i bahate političare koje slijede i podržavaju zavedene i opijene mase od čijih se histeričnih urlika i izraza lica ledi krv u žilama. Koliko su ljudi spremni na zlo, pokazuju i društvene mreže na kojima svako drugačije mišljenje, pogotovo kad je riječ o nacionalnim i vjerskim pitanjima, prati zastrašujući izljev bijesa i mržnje, nevjerojatna količina uvreda i kleveta, pa i spremnost na prijetnje i javni linč.

Pritom se na svima stranama izbjegava suočavanje s istinom odnosno suočavanje s krivnjom i odgovornošću i pribjegava mišljenju po kojem smo „svi krivi“ što onda znači da nitko nije kriv ili se odgovornost podiže na neobvezatnu načelnu razinu da smo „svi odgovorni“ za sve ljude i cijeli svijet, što opet znači da nitko nije odgovoran ni za što i ni za koga. Svijest o kolektivnoj odgovornosti je važna u odnosima posvađanih i sukobljenih nacija i vjera, ali ne pomiruju se nacije i vjere, u ime kojih se svađa i ratuje, nego konkretni ljudi. Monstruozna djela nipošto nisu uvijek rezultat monstruoznih pojedinaca, ali vrline kojima se divimo – milost, suosjećanje, pravda, ljubaznost – uglavnom su ograničene na privatnu sferu i osobnu razinu (T. Eagleton).

Zato je iznimno važno da se u javni prostor ponovno vrati ozbiljni govor o osobnoj krivnji, teološki kazano, svijest o osobnom grijehu i kajanju za počinjeni grijeh. Da bi se izmirile i manje svakodnevne međuljudske uvrede i svađe potrebna je na strani počinitelja svijest o krivnji i počinjenom zlu te spremnost na opraštanje od strane žrtve. Nije ni humano ni pravedno stalno očekivati od žrtava da opraštaju, a pritom šutjeti o počiniteljima i njihovom zlu. Kad se u našim društvima zlodjela počinitelja pravdaju time da zlo treba osuditi a ne i čovjeka, što je demonska podvala koju često koriste ljudi iz religije, pogotovo kad brane „svoje ratne zločince“, time se stvara atmosfera koja podržava zločince, pa zli ljudi unaprijed znaju da mogu računati s nekom vrstom javnog ili društvenog oprosta i zaborava. Ovakva izopačena logika ide u prilog zlikovcima, stvara nepodnošljiv osjećaj nepravde na strani žrtava i promovira logiku života prema kojoj je dobro činiti zlo.

Na koncu, unatoč složenim etničkim i vjerskim odnosima u našem društvu, opterećenim ratom, ratnim zločinima i poratnim nepravdama, unatoč demoralizirajućoj atmosferi u društvu u kojem su najglasniji i najmoćniji baš oni koji su ogrezli u zlu, ima smisla opraštati i zalagati se za pomirenje i mir i onda kad se čini da su mirotvorci u pravilu gubitnici. U suprotnom ostajemo taoci zla i riskiramo da se i sami svrstamo u red zločinaca. Opraštanje i mirotvorstvo su temeljni zahtjevi ljudskosti i vjere. Koliko god to nekome zvučalo premalo utješnim i pomalo utopijskim, ima smisla podsjetiti i na biblijske riječi sadržane i u drugim religijskim tradicijama – Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati!

Autor: Drago Bojić

Vezani članci

Danas Dan žalosti u USK: Posljednji oproštaj od Ah... Kantonalna vlada proglasila je danas Danom žalosti na području Unsko-sanskog kantona. Danas će ispred džamije Brezova kosa u Cazinu biti obavljena dž...
Der Standard: Čović odgađa formiranje vlasti, Zagr... Deklaraciju o pravima Hrvata u BiH, koju je Hrvatski Sabor usvojio u petak, političko Sarajevo je doživjelo kao još jedan napad susjedne zemlje na BiH...
BIHAMK Zbog niskih temperatura kolovozi mjestimičn... Zbog niskih temperatura kolovozi su mjestimično zaleđeni i klizavi ovoga jutra. Ugaženog snijega ili leda na kolovozu ima na dionicama u višim planins...
Vremenska prognoza za danas Jutros je u Hercegovini vedro, a u Bosni pretežno oblačno. Ponegdje na istoku i sjeveroistoku Bosne pada slab snijeg. Temperature zraka u 07 sati (°C...