Piše: Muharem CERO
Politički testament Dobrice Ćosića obavezuje srpske političare postdejtonskog perioda otkloniti jedan, po njemu od neuspjeha stvaranja „prve prekodrinske srpske države Republiike Srpske“, prigovarajuću ocu njenog nastanka Slobodanu Miloševiću činjenicu da su „muslimani opkoračili Drinu dužinom od 20 kilometara“.
Dobri đaci to i čine, od Koštunice do Vučića, od Karadžića do Dodika.
Tragom cilja lidera hrvatske politike, u projekat logikom političkog nestanka i podjele BiH, uključuju se i sljedbenici Tuđmanove ostavštine, Kolinda Grabar- Kitarović i Dragan Čović (duboka hrvatska država).
Danas je to i izrijekom potvrdio Čović u „jahorinskom slalomu na suhom“, prigovorivši tzv. trećoj strani, Bakiru Izetbegoviću da nije smio odbiti Vučićevu „džentlmensku ponudu“ o rješavanju granica Srbije i BiH.
Sada već cure dokumenti koji dokazuju da je pitanje međudržavnih odnosa BiH i Srbije, u odnosu na vlasništvo i korištenje elektrana na Drini (Bajina Bašta i Zvornik), u najmanju ruku sporno. Jedna od strana, Srbija tvrdi da je vlasnik teritorija i objekata elektrana kao i ukupnog energetskog potencijala.
Druga strana, BiH tvrdi i dokazuje da stvari ne stoje tako, da je pitanje i i jednog i drugog, riješeno u okviru bivše zajedničke države, na način, gdje i jedna i druga strana polažu prava koja im jamče ostvarivanje energetske odnosno ekonomske dobiti od rada elektrana.
Vučić onomad u Beogradu javno reče da ukoliko mu se pruže takvi dokazi da će ih prihvatiti i uvažiti, a govorom tijela ospori postojanje bilo kakvih dokaza, pa smiješkom omalovažavanja završi cijelu priču.
Cijela priča dobila je nastavak i na netom održanoj trilaterali u Mostaru i bit će da je to bilo mjesto na kojem je utanačena i današnja jahorinska priča.
Dikina Bregava bez prisustva tzv. trećeg (Izetbegovića) je dobro zaštićena koridorima čuvara urotnički pripremila današnju Jahorinu.
Namjera srbijanske strane uz svesrdnu podršku Kitarović i Čovića (zbog njima znanih trgovačko- političkih interesa) jeste pitanje markacije granica iskompromitirati i pretvoriti u granični konflikt.
Cilj je, u slučaju BiH, obezvrijediti i obesmisliti Badinterove principe, a njenu državnost vratiti u poziciju političke pijace za potkusurivanje njenog istočnog i zapadnog susjeda.
Jasno je da demarkacija granice, mora biti okončana na način kako su to utvrdili za sve novonastale države dismembracijom SFRJ Badinterova komisija i njeni principi.
Sporno pitanje hidroelektrana na Drini i energetskog potencijala rijeke Drine, ne može biti predmetom korigovanja Badinterovog pristupa rješavanja graničnih pitanja svih novonastalih zemalja SFRJ, a što nažalost, još uvijek pokušavaju Ćosićevi operativci.
Još jedan važan za Srbiju, a i Bosnu, cilj želi se ostvariti ovom lukavom strategijom.
Naime, pokušava se izbjeći obaveza provođenja međunarodnog sporazuma o sukcesiji SFRJ i osujetiti sačinjavanje bilateralnog sporazuma o impvinsko pravnim odnosima za rješavanje sukcesionih prava BiH u Srbiji.
Jedini mogući pristup jeste upravo onaj koji obavezuje Aneks G Sporazuma o sukcesiji, a on podrazumijeva sačinjavanje sporazuma o bilateralnim odnosima i njihovu parlamentarnu ratifikaciju.
U tom grmu možda leži upravo silni suport Kitarović- Čović.
Nepostizanje sporazuma sa Srbijom, ujedno ne obavezuje ni Hrvatsku na sačinjavanje istovrsnog sporazuma, i u krajnjem izvršenje povrata bosanske imovine na njenoj teroitoriji.
Kriminal bijelog okovratnika sveprisutan u tranzicijska vremena na postjugoslovenskom prostoru, prodrazumijeva ono što izgovori danas Čović. Maniri džentlmenskih ponuda za velike prevare.