E, da nam nije tuđina

319

Piše: Pavle PAVLOVIĆ   

Bilo je ovako prije tri godine, kada sam pomislio da je jedinstvena Bosna i Hercegovina pobijedila. Nakon godina srama i siromaštva otključali su se katanci i uklonile letve sa kapija Zemaljskog muzeja BiH, što su prijećile da s ponosom uploviš u slavnu prošlost jedne zemlje…

Pričali mi ne pričali, ali samo tuđini spašavaju Bosnu i Hercegovinu. Evo ih, stoje njih dvojica, trojica u svečanim vojnim uniformam na kojima piše – Austria. Kao da je sudbina htjela da su tik uz veliku spomen ploču sa koje zlatna slova poručuju da je Car Franjo Josip odlučio jednoj zemljici, što je onako usput porobio, pokloni i prvu ustanovu što će veličati njene prohujale milenijume i vijekove…

Ma, sekund je falio da priđem tuđinima i stisnem ruku za sve ono što je ostalo kao znak njihove okupacije, aneksije. Da nije bilo njih Miljacka bi poslije svake male kiše plavila i ovaj prostor na kojem su proteklog utorka slavili skidanje nekakvih dasaka. Da nije bilo njih ne bi uz kamenito korito gradske rijeke sijalo ono zdanje od Vijećnice. Da nije bilo njih ne bi tutnjali tramvaji, da nije bilo njih ne bi Ilidža imala one hotele. Da nije bilo njih ne bi Sarajevo bilo najljepši primjer spoja istoka i zapada. Da nije bilo njih ne bi neke stope na Obali označavale početak Prvog svjetskog rata… Da nije bilo njih ne bi ni ova gospoda u tamnim, budžetskim odijelima statirala pri ponovnom otvaranju Zemaljskog muzeja.

Slikajući se gordo i ponosno uz letve sramote, okove sadašnjosti i budućnosti jedne zemlje, kojoj, ćini se, jedino još tuđini ne daju da nestane, umre od ljubavi vođa njenih naroda i narodnosti – koji su te daske i zakucali. Da nije bilo njih ne bi se na platou, iza kojeg se žuti onaj povijesni, olimpijski hotel kojeg su ovi ufitiljeni u budžetskim odijelima pustili da umire, kao što su to pokušali sa Muzejom, okupilo više novinara i kamera nego običnog svijeta, puka.

Da nije bilo njih ne bi raja skužila da je ovo bio samo dan za pokazivanje moćnih vladara mraka, haosa i poneke iskre kao što je bila izjava one cijenjene tuđinke da će jedna ambasada pokloniti milion i nešto maraka da ogledalo zajedničke prošlosti Bosne i Hercegovine, bar, narednu sezonu ne bude opet okovano. Da nije bilo njih ne bi direktor kolektiva zaljubljenika u povijest i domovinu umjesto zalijevanje pobjede otvaranja kapija svojih dvora, sanjane duga tri ljeta, podnio ostavku. Da nije bilo njih ne bi ovom čovjeku što je tri godine radio za platu od jedne marke postalo jasno da je na vrhu ili, opet na dnu.

Jer, Zemaljski muzej BiH ponovo je u zraku, ponovo lebdi, a niko ne zna kako će ta plovidba sreće završiti. Iz kojih će izvora zastalno i zauvijek kapljati lova sigurnosti?! A, da nije bilo njih, tuđina, ne bih ni ja upoznao strah, uzbuđenja koje su donosile posjete ovom monumentalnom zdanju tajni i starih priča. Ulazio sam u njega, baš, kao i ovi naši prvi sinovi nacionalnih stada sa strahom i znatiželjom jednog Harija Potera. Oni sa strahom, jer nisu znali kako će ih primiti malobrojni publikum. Srećom raja su bila veća gospoda. Niti su im zviždali, niti pljeskali.

A, ja onda i sada sa strepnjom da me ponovo neće dočekati puška-bibernjaća strogog čika Krmeka, prvog čuvara zabranjenog blaga Zemaljskog muzeja. Tri puta je birvaktile šicao, dok sam u cik-cak trčanju, kao da sam znao da se pripremam za buduće sarajevske snajpere, pokušavao izmaći saćmi od biberovih zrnaca. I jednom me ušicao. Srećom, ruka mu je bila drhtava ili samilosna prema kokuznom klincu iz marindvorskog komšiluka što je preskačući ograde u stilu Indijane Džonsa pokušavao istraživati misteriju bijelih zgrada što su nam ih tuđini podarili.

Okrznulo me nekoliko biber-saćmi što i danas zažigaju na promjenu vremena. Zato sam ponovo, umjesto s ufitiljenim, budžetskim vladarima, skrenuo s pravog puta ka ogradi mojih prvih povijesno-kulturoloških prekršaja. Šest desetljeća poslije nije se bilo lako popeti na ogradu koju sam preskakao lakše od Robina Huda. Ponovo me žignulo, pretpostavljate gdje. I onda je lišće prijeteći zašuštalo u ovom mirnom ćošku čuvenog Botaničkog vrta Zemaljskog muzeja BiH. Sa strahom sam očekivao čika Krmeka i njegovu tanđaru-bibernjaću. Umjesto njega i navrlih sjećanja djetinjstva prilazila su mi dva tuđina u onim uniformama. Ljubazno pružajući digitalnu kameru s molbom da ih foto-šicnem. Učinio sam to sa najvećim merakom. Na kraju smo stisnuli ruke. I oni i ja smo istovremeno izrekli ono – thank you. Kao da su me čudno pogledali, pitajući za što se zahvaljujem kada sam im učino uslugu. Eh, kad bi vi znali, dragi, moji tuđini, koliko toga ima na čemu vam moramo do groba zahvaljivati…

A, na 130. rođendan  kulturne institucije koja prkosi s onim zajedničkim nazivom BiH, od kojeg dvije trećine zemlje, sirotice klete, bijesni, direktor Zemaljskog muzeja  Mirsad Sijerić  ovim riječima slavi veliki jubilej.

Od ponovnog otvaranja Muzeja prije tri godine nije najavljen nikakav pomak po pitanju pravnog statusa i finansiranja muzeja, te je naglasio i kako Muzej nikog ne interesuje. Samo zahvaljujući nadljudskim naporima 45 zaposlenih koji obavljalju poslove na kojima bi trebalo raditi najmanje stotinjak djelatnika, još nismo izgubili prošlost.

O izgubljenoj sadašnjosti i budućnosti, bolje je i ne pričati.