Politički analitičar, Emir Omerović objavio je na svom Facebook profilu status u kojem je napravio osvrt na medijsku situaciju širom svijeta, koja se oslikava i na našu državu.
Tema pod nazivom “koronavirus” je zauzela primat u medijskom prostoru. Međutim, Omerović temu osvjetljava iz nekog novog ugla. Postavlja pitanje da li medijskim spektaklom pojedinac drži prikovan uz ekran postajući tako rob modernog doba?
Omerović podsjeća na dokidanje osnovnih ljudskih prava, a jedno od njih je pravo na slobodu kretanja i baš kao u Orwelovoj “1984.” postajemo uhode koje brojeći bore na licu procjenjuju koji prolaznik ima više od 65 godina da ga prijavimo.
U nastavku prenosimo status Emirova Omerovića u cjelosti:
Noam Čomski, taksativno nabraja deset strategija manipulacije ljudima. “Pažnju javnosti preusmjeravati s važnih problema na nevažne. Prezaposliti javnost poplavom nebitnih informacija, da ljudi ne bi razmišljali i stekli osnovna saznanja u razumijevanju svijeta.”
Obznanom da se pojavio virus kodnog naziva “COVID-19” popularno nazvan Corona virus, u svijetu više ne postoji niti jedan važan problem. Sva pažnja svjetske, a paralelno s tim i domaće javnosti usmjerena je ka tom “opakom” i nevidljivom ubici.
Nakon proglašenja kolektivnog straha (pandemije) na raznorazne načine u svijetu “zvanične vlade” i njihovi potčinjeni, provode mjere koje bi trebale da se obračunaju sa nevidljivim ubicom i da oslobode čovječanstvo od te opasnosti.
Jedna od mjera koja je nama bitna je naredba Federalnog štaba CZ br: 12-40-6-148-34/20 od 20.03.2020. godine, koju ja zovem “nulti čas”, kojom se na prostoru FBiH potpuno zabranilo kretanje osobama mlađim od 18 godina i starijima od 65. godina u periodu od 00:00 do 00:00.
Ova naredba je diskriminatorska i ima elemente “apartheida”, jer uskraćuje najosnovnija ljudska prava i slobode, tako što osobe obuhvaćene naredbom osuđuje na “zatvor bez prava žalbe” (izolacija ili kućni karantin) iz kojeg ne smiju ni jedan sat, pa čak ni minut izaći van.
Ne postoji zatvor na svijetu u kojem osuđenik nema pravo na šetnju minimalno 1 sat dnevno, ali eto ovom “presudom“ osuđenicima je izrečena takva kazna, da je prevazišla i one koje se provode u najozloglašenijim zatvorima svijeta. Paradoks naredbe je u tome što od svih nas traži da postanemo “uhode” koje će da cinkaju “sumnjiva lica“. Ona je u istoj ravni sa propisom, koji su u septembru 1793. godine donijeli “francuski revolucionari”, kad je Ustavotvorna skupština odlučila staviti “teror” na dnevni red, da bi za nekoliko dana donijela “zakon o sumnjivima”, ne računajući da će samo pet mjeseci kasnije “giljotina” i odredi smrti raditi punom parom, a Robespijer koji je i sam postao žrtva svog izuma (giljotine) slavodobitno izjavljivao, da je “teror snaga krijeposti”.
U vremenu kad smo svi sumnjivi i kad se od nas očekuje da budemo “uhode“, pitam se da li ima onih koji razmišljaju o posljedicama koje će se dogoditi nakon zvaničnog potipisivanja “mirovnog sporazuma sa Coronom“?
Ko će biti kriv ako se pokaže da je to bio samo “metod” kojim su do temelja srušene ekonomije nerazvijenih i srednje razvijenih zemalja, kojima će nakon tri, četiri, pet ili šest mjeseci, a možda i više, preostati samo da pruže ruke prema MMF-u, koji će još jednom bez milosti da ih gurne u novo dugogodišnje dužničko ropstvo?
Ko će biti kriv ako budemo prisiljeni da se hranimo GMO hranom i drugim otpadom, koji će samo nastaviti tamo gdje Corona virus stane? Svjetske vojske su mobilizirane, a populacija širom svijeta u kućnim pritvorima. I dok se planski i organizirano vrši prebrojavanje “zdravih” ja razmišljam o Bžežinskom, koji je “terorizam” definisao kao “metod”. “To nije predmet. To nije neprijatelj. To je metoda ubijanja ljudi. Terorizam je metoda za postizanje određenih ciljeva koji su proizvedeni iz političkih, religioznih ili drugih kombinovanih motiva.“ Bez obzira što smo davno čuli i naučili da je historija učiteljica života i da su u svim teškim vremenima i trenucima ljudi se zbližavali, u ovim aktuelnim isto tako teškim trenucima, historija će zabilježiti da su ljudi bježali jedni od drugih. Zabilježit će da su ljudi bez prava žalbe bili osuđeni na zatvorske kazne (karantine, izolaciju, samoizolaciju). Zabilježit će da je uveden i “nulti” policijski čas, onaj od 00:00 do 00:00 za djecu i osobe treće životne dobi, jer su oni izgleda najviše krivi u ratu koji vode “svi protiv svih”, u kojem niko ni na kog ne puca, a u pozadini ipak ljudi ginu!
Diverzanta i podmuklog ubicu kojeg zovemo “Corona virus” niko ne može da vidi osim onih posebno odabranih (epidemiolozi). Svi vjeruju da je on tu negdje oko nas, čuči i vreba u zasjedi da napadne podmuklo i hinjski, baš tamo gdje najviše boli i gdje se najmanje nadamo. Zašto baš gađa direktno u srce svjetskih i domaćih ekonomskih centara? Zašto je baš nas direktno iz Srbije (nulti pacijent) pogodio u srce namjenske industrije? Pogođeni smo u kičmeni stub industrije koji se nalazi u Konjicu i Goraždu i koji su već na koljenima. Planetarno “pandemsko” ludilo polahko prijeti da duboko u pozadini (kućnim pritvorima), preraste u “mentalno rastrojstvo”.
Raznoraznim prskalicama i sterilnim maramicama vodimo borbu (rat) protiv opasnih ubica (virusa). Naivno vjerujemo da činimo sve da ih dokrajčimo. Od straha da smo promašili ubicu i da je probio barikadu, bježimo jedni od drugih. Sklanjamo se u svoj privatni svijet. Zatvaramo se u “izolaciju“ i bježimo baš tamo gdje ubica želi da budemo, gdje su nam jedini prijatelji televizija i mobilni uređaji. Kako se oduprijeti utisku da “neko nevidljiv” baš to želi? Zar nije upravo to ono što neko želi da radimo? Zar još ima onih koji misle da neko ne želi da upravo čujemo šta će nam CNN i drugi masovni perači mozgova iz četvrtastih kutija reći?
U iščekivanju potpisivanja “mirovnog sporazuma” sa vojskom koju danas svi zovemo Corona virus, niko neće da nam kaže da je na velikoj sceni prebrojavanje “zdravog” stanovništva, gdje, kako kaže Čomski, “treba uvjeriti svakog pojedinca da je samo i isključivo on odgovoran za vlastitu nesreću, uslijed oskudnog znanja, ograničenih sposobnosti ili nedovoljnog truda.
Tako nesiguran i potcijenjen pojedinac, opterećen osjećajem krivnje, odustat će od traženja pravih uzoraka svog položaja i pobune protiv ekonomskog sistema.”
(Index.ba)