Evropski sud za ljudska prava u Strazburu donio je presudu na osnovu tužbe Mostarke Irme Baralije protiv države Bosne i Hercegovine zbog neodržavanja izbora u gradu na Neretvi.
U presudi Evropski sud za ljudska prava jednoglasno je presudio da je postojalo kršenje člana 1. Protokola br. 12 (opća zabrana diskriminacije) Evropske konvecije o ljudskim pravima.
Nalaže se BiH da izmijeni relevantno zakonodavstvo, najkasnije u roku od šest mjeseci od pravomoćnosti ove presude. Također, Evropski sud je konstatovao da Ustavni sud BiH ima ovlaštenje da sam uspostavi privremeno rješenje.
Slučaj se odnosio na pravnu prazninu kojom je onemogućeno podnositelju zahtjeva, lokalnoj političarki koja živi Mostaru, da glasa ili kandidira se na izborima.
Sud je utvrdio da je ta pravna praznina stvorena neuspjehom vlasti da provedu Odluku Ustavnog suda BiH iz 2010.
Posljednji izbori održani su 2008. te da od 2012. aktuelni gradonačelnik (Ljubo Bešlić) nema potreban demokratski legitimitet.
“Takva situacija je nespojiva s vladavinom zakona. Sud stoga nije mogao prihvatiti opravdanje vlasti za dugotrajno odgađanje izvršenja presude, odnosno poteškoće u provođenju odluke. Tužena država je stoga prekršila svoju obavezu da preduzme mjere da zaštiti podnositeljicu predstavke od diskriminatornog postupanja po osnovu njenog mjesta prebivališta i da održi demokratske izbore u Mostaru”, kaže se u obrazloženju presude.
Također, navodi se da država nije ispunila svoju obavezu da poduzme mjere zaštite Irme Baralije.
Dalje se navodi da je Sud odlučio primijeniti standardno tumačenje koje je razvio u svojoj praksi o diskriminaciji.
“Naime da je bilo kakva razlika u postupanju među osobama u istim ili relativno sličnim situacijama diskriminatorna ako nema „objektivno i razumno opravdanje“.
Nije bilo sporno da je podnositeljica predstavke imala pravo da glasa i bude birana na izborima i da je, kao osoba sa prebivalištem u Mostaru, bila u istoj ili relevantno sličnoj situaciji sa onima koji su prebivalište imali drugdje u Bosni i Hercegovini. Kako je razlika u postupanju u ovom slučaju bila temeljena na ličnom statusu u smislu prakse Suda, naime isto zakonodavstvo je primijenjeno različitozavisno od prebivališta osobe, Sud je našao da je podnositeljica predstavke uživala zaštitu člana 1. Protokola broj 12″, kaže se u obrazloženju presude.
Sud je odlučio i da je nalaženje povrede samo po sebi dovoljna satisfakcija za neimovinsku štetu koju je pretrpjela podnositeljica predstavke. Sud je isto tako odlučio da Bosna i Hercegovina mora podnositeljici predstavke platiti 5.000 eura na ime advokatskih troškova.