Genocid u Srebrenici, Holokaust i drugi masovni zločini trebaju imati svoje značajno mjesto kako u historijskoj nauci tako i izučavanju istraživača iz oblasti psihologije.
Njihovo nedovoljno izučavanje na naučnim osnovama, zanemarivanje historije kao predmeta u školama dovodi do odsustva esencijalnih znanja o ovim događajima, što može imati pogubne posljedice.
Pokušaji razumijevanja psiholoških načela koja pokreću ljudsko ponašanje u genocidu i masovnim zločinima često izazivaju rasprave o pojmovima dobra i zla. Genocid i masovna zlodjela obično se opisuju kao posebno zlo, među najokrutnijim ponašanjima u koja se upuštaju ljudska bića. Socijalni psiholozi koji žele razumjeti ovaj fenomen često koriste pojam zlo u naslovima knjiga i članaka na tu temu kako bi raspravljali o „zloj strani ljudske prirode“. [1]
Zaista socijalna psihologija je nezaobilazan segment pri istraživanju historije nekog zločina ili zločinačkog režima. Rezultati koje ona donosi od iznimnog su značaja za historičara, jer daju šire svjetlo na uzroke određenog ponašanja, „masovne histerije“ koja prethodi zločinu genocida. Čime grupe ljudi ova djela opravdavaju, kako na njih gledaju, kako u njihovim očima izgleda žrtva historičar ne može jasno definisati bez pomoći psihologije. Jedna od najvažnijih stvari koje historičar treba izbjeći jeste stereotipizacija.
Psihologija donosi značajan spektar alata kojim bi mogli utvrdili ili pretpostaviti stvarne motive, te tako jasno konstruisati uzročno-posljedične veze kojima svaki historičar teži. Povjesničari genocida i društvenog sukoba na sličan su način apelirali na veću uključenost u psihološku literaturu, posebno kada se istražuju teme kao što su pamćenje, odsustvo reakcije ili razmatranje međugrupnog sukoba.
Drugim riječima, genocid nije kvalitativno različita kategorija ljudskog ponašanja – ono slijedi uobičajena načela ljudske spoznaje, utjecaja i ponašanja koja određuju društvene i političke uslove (kao što su politički prevrati, prethodni već počinjeni genocid, autokratska vladavina i niska trgovinska otvorenost) koji dopuštaju da razmjerice eskaliraju u sve teže nasilje. Normalizacija mržnje koja je prisutna kod nas kroz npr. djelovanje Četničkog ravnogorskog pokreta stvara nove generacije koje mrze druge i u njima vide isključivo neprijatelja. Ovaj kontinuum razaranja koji često počinje naizgled bezopasnim okrivljavanjem druge grupe za nevolju ili zbijanje u okvire jedne grupe kao rješenja za nečije probleme, prezentiranje osuđenih raznih zločinaca kao pozitivnih likova, čega smo u zadnje vrijeme sve češće svjedoci. Neophodno je utvrditi kako počinitelji zlodjela ono što namjeravaju učiniti opravdavaju sebi i svom društvenom okruženju, tj. kako moralno neprihvatljivo ponašanje u njihovim glavama postaje opravdano. To je značajno radi prevencije razvoja sličnih tendencija.
Ovdje relativno lako možemo uočiti zašto psihologija treba historiju. Historija nam u ovom slučaju objašnjava društvene okolnosti koje vode ka zločinu. Historičar može da prikaže ekonomsku politiku zemlje i razloge manjka ekonomskih sloboda, treba da objasni politiku i ciljeve vodećih političkih struktura, kontrolu medija, primjenu ideologije i njene korijene. Ovi podaci bili bi od velikog značaja za socijalnog psihologa. Najvažniji zadatak za psihologa bio bi objasniti zašto je određena grupa odobravala činjene zločina, te kako je uspjela zadržati pozitivnu sliku o minulim događajima uprkos nedjelima koja se u njeno ime čine. Takve se ideje prenose na sljedeće generacije, pa tako ne iznenađuje slika iz Srebrenice gdje učenici umjesto pjevača, fudbalera, za idole imaju četnike.
Kroz sve navedeno pokušali smo objasniti veze historije i psihologije. Jednostavno je uočiti da obje nauke mogu jedna drugoj biti od velikog značaja pri istraživanju brojnih problema i fenomena. Kroz primjer genocida i ratnih zločina nastojali smo pokazati usku povezanost ove dvije nauke i praktičan primjer uspješne interakcije. Ne treba izgubit iz vida da eventualna nastojanja ka formiranju jedinstvene nauke o ljudskoj djelatnosti najveći kamen spoticanja na relaciji historija-psihologija zbog dijametralno suprotnog fokusa. Ipak, tu ogromnu razliku u fokusu treba gledati sa pozitivne strane, jer pruža mogućnost sagledavanja određenog problema iz više uglova.
Piše: Faris Marukić (Intelektualno.com)