Bosna i Hercegovina i dalje prolazi kroz stalne turbulencije i svakodnevno se suočava s krupnim izazovima. Nakon što je pretrpjela dvije oružane vanjske agresije, a njen narod doživio zločine ogromnih razmjera, danas je izložena različitim oblicima opstrukcija, osporavanja, negiranja.
Posebno je za državu opasno unutrašnje antidržavno djelovanje srpskih i hrvatskih političkih snaga, onih koje slijede politiku kreatora i počinilaca genocida, kao i organizatora udruženog zločinačkog poduhvata.
Drugim riječima, najveću prijetnju njenom opstanku, ali i kočnicu za njen snažniji demokratski napredak i ekonomski razvoj predstavljaju antidržavne politike unutar Bosne i Hercegovine, kao i velikodržavni interesi koji Bosnu ugrožavaju izvana, iz Srbije i Hrvatske. S pravom bi se moglo reći da u dejtonskoj Bosni, u kojoj jedan gradi, a dvojica razgrađuju, dosadašnji oporavak i postignuti napredak izgledaju kao pravo čudo.
Djelovanje probosanskih, patriotskih, integrativnih političkih snaga uveliko je otežano činjenicom da rezultati oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu (masovni ratni zločini, zločin genocida, istjerivanje Bošnjaka, Bosanaca i bosanski opredijeljenih Srba i Hrvata iz njihovih domova i njihove domovine) nikada nisu poništeni, pa čak ni ublaženi. A naprosto nije moguće imati normalnu i prosperitetnu pravnu državu u svim njenim aspektima sve dok posljedice masovnog ubijanja i još masovnijeg protjerivanja nedužnih ljudi ne budu izgubile svoj institucionalni okvir, barem nakon svih presuda međunarodnih i domaćih sudova.
Najveća nesreća Bosne, zbog koje je i njen opstanak kao države permanentno ugrožen, jeste nakaradna demografska slika. Srpski politički zvaničnici manji bosanskohercegovački entitet svako malo nazivaju državom, a to mogu činiti iz samo jednog razloga – zato što je taj entitet etnički gotovo monolitan. Hrvata, a pogotovo Bošnjaka u Banjoj Luci, Bijeljini, Prijedoru, Zvorniku, Foči, Višegradu, Vlasenici, Bratuncu Čajniču, Rudom, Trebinju, Nevesinju. Bileći, Gacku, Doboju, Kotor Varoši… nema ni izbliza onoliko koliko ih je bilo prije rata protiv Bosne jer su iz svojih kuća protjerani (oni koji nisu likvidirani) i danas se nalaze po bijelom svijetu.
U tim krajevima Bosne danas potpuno suvereno vladaju isti oni koji veličaju i slijede zločinačku srpsku politiku, koja je pred međunarodnim haškim sudom osuđena za genocide i masovne zločine. Svi su načelnici općina u RS-u, uključujući i Srebrenicu, Srbi i nijedan se nikada javno nije ogradio od zločinačke srpske politike, kao što to nije učinio niko ko pripada bilo kojoj političkoj stranci sa srpskim predznakom.
U skupštinama općina u RS-u Bošnjaka je, ondje gdje ih uopće ima, toliko da se ne pitaju ništa. Primjera radi, u Banjoj Luci (“prijestolnici evropske kulture” u kojoj je uništena svaka muslimanska bogomolja), među 31 općinskim odbornikom, nema Bošnjaka, kao što ih nema ni u Rogatici, u Višegradu je jedan, u Foči i Bijeljini po dva, u Zvorniku četiri, Bratuncu i Prijedoru po pet, u Srebrenici devet.
U Narodnoj skupštini RS-a, od 81 zastupnika, samo su četiri Bošnjaka, što je zanemarivo u svakom smislu, ali precizno pokazuje koliko je RS kao dio Bosne jednonacionalan ili “etnički očišćen”.
I povrh svega, što je poražavajuće, izborni zakon i pravilnici koji reguliraju njegovo provođenje postavljeni su tako da svima onima koji su iz krajnje nužde napustili svoju domovinu otežavaju ostvarivanje biračkog prava. Zapravo, s pravom bismo mogli reći da izborni propisi diskriminiraju izbjeglice koje trenutno borave izvan Bosne i Hercegovine. Iako u članu 3.2. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine stoji da je Centralni birački spisak stalan i da se redovno ažurira. Osim toga, birači koje žive u Bosni i Hercegovini ne moraju podnositi nikakve zahtjeve za upis na birački spisak jer je on povezan sa sistemom CIPS.
S druge strane, za izbjegle osobe važe druga pravila. Da bi čovjek, koji je iz Srebrenice ili Prijedora jedva izvukao živu glavu, a danas boravi na Zapadu, ostvario svoje biračko pravo u Bosni i Hercegovini, mora se registrirati za svake izbore. A to znači popunjavanje silnih formulara, plaćanje taksi i poštarina, uz veliku mogućnost da se pogriješi i da sve propadne.
I ne samo to, nesretnik kojeg je strah od zločina doveo u bijeli svijet za izbore u vlastitoj domovini ne može se prijaviti kad želi, nego to mora učiniti u tačno utvrđenim rokovima. I svaki put novi formulari, s promijenjenim zarezima da ne bi važili oni stari, nove procedure i pravila, ponovo zahtjevi, takse i poštarine. Sasvim očekivano, mnogi od svog prava jednostavno odustanu. Protjerani još jednom iz vlastite domovine.
Između ostalog, i zbog toga je na prošlim općim izborima, dakle onim održanim 2018. godine, odziv glasača iz dijaspore bio izuzetno slab. Primjera radi, putem pošte je za probosanske snage u državnom parlamentu za izbornu jedinicu RS glasalo približno 6.500 birača, a za entitetsku skupštinu nešto više od 8.000.
Ako bismo dobro prebrojali, znali bismo da izvan Bosne i Hercegovine živi nekoliko stotina hiljada Bošnjaka, uglavnom protjeranih iz RS-a. E kad bismo im barem malo pomogli, olakšali im posao i pojednostavili procedure, više bi Bosne bilo i u Zvorniku i u Bosanskom Novom, i u Trebinju i u Bijeljini. A samo demokratskim vraćanjem multietničkog karaktera manjem bosanskohercegovačkog entitetu, i u demografskom i u političkom smislu, Bosna može imati izvjesnu budućnost.
(Stav)