Piše: Aida HRNJIĆ
Skoro dvije godine traje borba za usvajanje inicijative za GPS narukvice/uređaje za djecu i osobe sa poteškoćama, a koje ih trebaju. Ono sa čim je javnost manje upoznata je borba roditelja djece sa poteškoćama u razvoju za komunikatore za neverbalnu djecu. Na tom putu je angažovano nekoliko pojedinaca u BiH i lavovski su se borili za ovaj vid podrške od strane naše države. Nakon pogibije malenog Konstantina na Majevici, nakon bijega nekoliko djece, nakon spoznaje da imamo djecu koja su pismena ali ne govore, spoznaje da su njihovi roditelji ostavljen da se snalaze kako znaju i umiju otići kupiti komunikator u Hrvatsku recimo po cijeni od 2.500 eura, nakon takvog niza peripetija izazvanih političkim stavovima da razuman čovjek pojmiti ne može, činilo se da je nemoguće cijelu stvar pokrenuti u pozitivnom smjeru.
No, desilo se. Prije nekog vremena, nakon medijskog interesovanja, priča i TV priloga, te svega što smo mi roditelji iznijeli u javnost vezano za GPS narukvice, nazvao me potencijalni donator (za sada želi ostati anoniman) i zakazao sastanak da vidi kako može pomoći. Lako smo se dogovorili, čim sam objasnila šta je problem, zašto, koliko djece eventualno treba narukvicu ili uređaj za praćenje, odmah je pristao kupiti određeni broj narukvica i uređaja za više gradova u BiH (Sarajevo, Tuzla, Mostar, Banja- Luka) i krenuli smo u pripremu cijele stvari.
Da stvar bude još interesantnija, nedavno sam razgovarala sa ministricom zdravstva u Kantonu Sarajevo gospođom Zilhom Admaj i nakon što sam joj objasnila koliko su nam potrebne GPS narukvice i komunikatori dogovorili smo da pošaljemo i zvaničan zahtjev/inicijativu Ministarstvu ispred Udruženja „Colibri“ kojeg vodim. Dogovoreno i učinjeno. Vrlo brzo nas je ministrica obavjestila da su GPS narukvice i komunikatori uvršteni u prijedlog pravilnika za ortopedska pomagala. Da, uvijek su tu i trebali biti jer konvencija o pravima osoba sa invaliditetom kaže da će svaka država potpisnica „provoditi ili promovirati istraživanje i razvoj, te promovirati dostupnost i upotrebu novih tehnologija, uključujući informacijske i komunikacijske tehnologije, pomagala za kretanje, uređaja i potpornih tehnologija pogodnih za osobe s invaliditetom, dajući prednost tehnologijama izrađenim po pristupačnim cijenama”.
Lako smo mi kao država to potpisali, samo niko na to nije obraćao pažnju niti zagovarao takav vid podrške za djecu/osobe sa poteškoćama. Nauka i tehnologija svakodnevno napreduju i krajnje je besmisleno ne koristiti njiihova dostignuća jeri bitno podižu kvalitetu života čitavih porodica u ovom slučaju.
Pojašnjavajući danima našim nadležnima bitnost i svrhu ovih pomagala, otišlo se i korak dalje pa sam u kominikaciji sa načelnikom općine Centar gospodinom Nedžadom Ajnadžićem, a zbog našeg Centra kojeg nam je obezbijedila ova lokalna zajednica, također poslala inicijativu koju je on odmah usvoio.
Sve navedeno naravno ide dalje u zakonom predviđenu proceduru ali ovo je prvi put da smo napravili konkretne pomake sa našom izvršnom vlasti po ovom pitanju i zapravo pokazuje kako samo malo sinhronizacije i organizovanosti može rezultirati pozitivnim pomakom. Strašno je bilo gledati i slušati kako su zastupnici u državnom Parlamentu odbijali inicijativu za amandman o nabavci GPS narukvica.
Strašna je činjenica da je dići ruku za puno toga besmislenijeg sasvim lako tim istim zastupnicima, posebno kad se radi o nabavci komfora za politike koje predstavljaju, a problem je za „neku tamo djecu“, pa se baš tada politika „bistri“ ko je pozicija, a ko opozicija, pa na glasanju sam ih gledala kako svako u svoj tunel trči, kao Vigovci i Torijevci u negdašnjoj Engleskoj. Tačno sam im mogla zamisliti one aristokratske perike na glavi i vidjeti meni uvijek smiješnu filmsku šminku na licu sa kričavim usnama. One koji su isključili kompjuter iz utičnice da ih sistem u parlamentarnoj sali ni ne prepoznaje da su prisutni su prevazišli ove prve pa mi na pamet padoše maske na krvavom balu. Maestralno su ih nosili.
Hej, ali ima nešto mnogo jače od politike, podijeljenosti, podcjenjenosti i pritiska. Zove se ljubav roditelja. Upornost i snaga kojeg roditelj dobije da iznese sve probleme kad zna da mora i koliko se direktno dotiću odluke dotičnih života djeteta i njegove porodice.
Pitala sam načelnika Ajnadžića zašto se odlučio reagovati, šta ga je potaklo na ovakvu akciju jer je jedini šef neke lokalne zajednice u BiH koji se odlučio na ovakav iskorak, a on mi je rekao „Lokalna zajednica treba biti potpora na putu razvitka djece i osoba koje imaju možda nešto specifičnije potrebe u razvoju i odrastanju. Sem toga, želimo ukazati podršku i poštovanje za roditelje koji nose najveći dio posla u ovom kontekstu. Naša lokalna zajednica je odlučna pomoći im i sigurni smo da će i oni u budučnosti pomoći svojoj lokanoj zajednici, u ovom slućaju Općini Centar“.
Baš je tako, kad govorimo o djeci i osobama sa poteškoćama u razvoju sve što se uloži u njihov rani rast i razvoj, sva potpora koju dobiju se desetorostruko vraća u dobi kad odrastu i funkcionišu onoliko koliko smo im omogućili. Zabluda je obijati amandmane za GPS narukvice/uređaje jer „nema novca u budžetu“ , a pri tome iz istog izdvajati stotine hiljada na potrage za nestalim djetetom.