Piše: Edina LATIF
Progon patriota nije prestao sa hapšenjem i puštanjem na slobodu Ilije Jurišića, Ejupa Ganića i Jovana Divjaka. Beograd nikada neće odustati od potjernica za Bošnjacima.
Ni hapšenje Nasera Orića u Švicarskoj nije osvjestilo ovdašnje bošnjačke političke prvake, da progledaju napokon i shvate kako se na popisu MUP-a Republike Srpske nalaze imena više od 3.500 pripadnika Armije R BiH, visokih oficira i bošnjačkih političara koji mogu biti uhapšeni čim pređu međuentitetsku granicu!? A da ne govorimo o odlasku u Srbiju.
Čak ni nedavno hapšenje Huseina Mujanovića, bivšeg borca Armije R BiH, na graničnom prijelazu, koji se i dalje nalazi u srbijanskom pritvoru, nikako da utječe na „zbijanje redova“. Bio je vijest nekoliko dana u medijima, i svi ga zaboravili.
Moramo li uvijek i iznova, samo slati reakcije nakon krivičnih prijava, optužnica ili hapšenja i poručivati „ne može nam niko ništa“ ili „pravda je na našoj strani“, a da nikada još naši bošnjački prvaci, nisu napravili plan i strategiju da se spriječe novi ganići, divjaci, jurišići, orići…
Mediji su u posljednjih deset godina, najmanje sto puta objavili spisak koji je sačinio MUP RS, a na osnovu kojeg se djeluje i u manjem bh. entitetu, ali je dostavljen i Beogradu.
I to se olako shvata. Garantujem, da su tek rijetki bošnjački političari pročitali ovaj spisak. Ili i ako jesu, brzo su uzeli daljinski u ruke da odgledaju neki dobar film. Ko će se zamarati čitanjem 3.500 imena.
Zar smo zaista toliko naivni, pa da mislimo da će i Beograd i Zagreb sjediti mirno i posmatrati sa tribina, nakon što su u Hagu presuđeni kompletan politički i vojni vrh Republike Srpske i zločinačke tvorevine Herceg-Bosne, Srbija proglašena jedinom državom u svijetu koja je prekršila Konvenciju o genocidu, a Hrvatska proglašena odgovornom za učešće u agresiji na BiH.
Sudski je dokazano i presuđeno da su i Beograd i Zagreb, preko svojih političkih satrapa u BiH, vodili politiku ratnog zločina. Stoga se jasno napokon mora napraviti razliku između „ratnog zločina“ i „politike ratnog zločina“.
Trebinjska krivična prijava protiv Harisa Silajdžića, čovjeka koji je najzaslužniji za priznanje Republike Bosne i Hercegovine u UN, u SAD, u Briselu, na Bliskom istoku, ne smije biti olako shvaćena.
Ona vrlo lako može biti uvertira neke beogradske potjernice, repriza slučaja Ganić ili Divjak…
Jer, historijske činjenice i pravosnažne haške presude jasno potvrđuju da Armija R BiH i bošnjački politički vrh nisu provodili „politiku ratnog zločina“.
Pojedinci jesu činili ratni zločin, i moraju odgovarati za to.I odgovarali su. Ali, sistemskog ubijanja, progona, zatvaranja u logore, uništavanja bilo srpskog ili hrvatskog naroda, nije bilo!
Zato Beogradu sada treba jedan Haris Silajdžić! Beogradu zato sada treba jedan politički kapitalac u pravom smislu te riječi, preko kojeg će svim silama nastojati dokazati da su i Bošnjaci vodili „politiku ratnog zločina“. A sve to realiziraju preko Dodika, kojem je Silajdžić prijeko potreban i u kampanju koja treba prikazati kako je život sa Bošnjacima nemoguć.
Naravno, u igri je tu svakako i sve glasnije zagovaranje promjena granica na Balkanu, priča o disoluciji BiH, odvajanju entiteta RS.
Kakav bolji „materijal“ kojim će „opravdati“ ove velikosrpske ciljeve može biti od progona jednog Harisa Silajdžića, koji je bio i ostat će simbolom časne i herojske borbe Armije R BiH i bošnjačkog političkog vrha od agresije sa istoka i zapada.
I na meti im je već 26 godina. Jer, zahvaljujući Silajdžićevim naporima, lobiranjima i pritiscima, 22. maja 1992. godine Bosna i Hercegovina je postala članicom UN i suverena država. Bio je to glogov kolac za agresore.
Nastoji se stvoriti vještački balans. Sada sve to treba anulirati, i svijetu prikazati da smo svi bili isti. Ne! Nismo! I nikada nećemo biti isti! Dokaz za to je upravo njihova nova meta, Haris Silajdžić.
Zar nije dovoljno razloga i alaram za uzbunu, zbog kojih bi lideri SDA, SBB, SDP, S BiH, DF, GS…ostavili po strani izbornu kampanju barem na jedan dan, sjeli za isti sto, pa napravili strategiju i plan kojima će se odbraniti Haris Silajdžić, ali i ostale bh. patriote koje su na raznim spiskovima i potjernicama. Kako da im kao glasač, kao građanka ove zemlje, kao Bošnjakinja vjerujem da se istinski bore za nju, a ne za lične interese?
Nije ovo atak na jednog čovjeka koji se zove Haris Silajdžić, već na sve ono što je tokom agresije časno i herojski odbranjeno. Ne bude li adekvatnog odgovora, trebinjska „prijavica“ prerast će vrlo brzo u optužnicu, u Interpolovu potjernicu koju će „pogurati“ Srbija, pa na koncu i hapšenje u inostranstvu.
Teško da ćemo onda ovako nespremni odbraniti, ne čovjeka i političara Harisa Silajdžića, već krvlju stečenu nezavisnost i suverenost države Bosne i Hercegovine.