Tog ljeta 2015. godine nisam ni sanjala da je moj sin drugačiji od svojih vršnjaka. Ali bio je. Kada je imao 18 mjeseci, primijetila sam da se ne odaziva na svoje ime. Nije žvakao hranu, ali to je svima bilo normalno, osim meni, njegovoj majci. Nažalost, prvo sam odgovore potražila na internetu i poprilično se nasekirala. Kada sam zapažanja podijelila sa mužem, on je ostao u čudu misleći da dijete previse gleda crtane filmove.
Ukidamo sve crtiće kako bi vidjeli hoće li se nešto promijeniti. Međutim,ništa! Odlazim sa sinom pedijatru. Pokušavam objasniti da primjećujem “neke” stvari kod svoga sina koje tada nisam znala objasniti (besciljno trci, maše rukama, ne igra se funkcionalno, ne priča ništa i ne odaziva se na ime), a dr.Lokvančić na Ilidži mi kaže da on njoj ne izgleda autističan, da su dječaci lijeni i kasnije progovore i da sam ja ” malo previše” čitala o autizmu. Molim je za uputnicu psihologu da se s njim konsultujem. Izgubljena sam, jer svima u okruženju pokušavam objasniti da mi se sa djetetom nešto dešava, ali svi me “blijedo gledaju”, govoreći da mi je dijete lijepo, hoda, veselo je i zdravo. “Pa šta ako jos ne priča, mali je, ima još vremena!”
Nastavljam sama istraživati gdje otići sa djetetom i saznati šta mu je. Da li griješim? Možda ipak ja uveličavam stvari, koje sam uvidjela, možda on ipak samo previše gleda crtane filmove. Ali primjećujem i da mu važno kada ga ostavljamo, kao i da se ne raduje kad se vratimo s posla. On nas čak i ne pogleda!
Na poslu mi kolegica predlaže da zovemo Mjedenicu gdje radi njena poznanica da mi da savjet. Defektolog u Mjedenici kaže da oni ne rade sa tako malom djecom, ali mi daju kontakt neke organizacije da nazovem i zakažem opservaciju.
Konačno da imam gdje odvesti dijete i da mi neko kaže šta se s njim dešava. Zovem i kažu mi da je to nevladina organizacija Edus, ljubazno uzimaju podatke o djetetu i daju nam termin. Do opservacije moj sin je napunio 2 godine, jer smo lutali i tapkali u mjestu dok nisam dobila preporuku koga da zovem.
U Edusu sam već na opservaciji dobila potvrdu svojih sumnji, jer su ljudi razumjeli ono što ja nisam mogla ni znala, reći i objasniti. Dobili smo preporuku da radimo individualno sa edukatorom. Ubrzo se uočavaju prve promjene, iako dijete pruža otpor. Konačno počinjemo s ranom intervencijom, a uprkos svom stresu i strahu, stručnjaci u Edusu nam konačno vraćaju nadu i vidimo da dijete može puno toga da nauči uz pravilan rad.
Uz njihove upute i sama sam dosta naučila i pomogla svom sinu, od skidanja pelene, do navikavanja na različite situacije sa kojima nisam znala kako da se nosim. Nažalost tada nisam bila svjesna šta nas sve čeka i da nasa “država” nema sluha za obrazovanje naše djece. Nisam znala da ću se bezbroj puta razočarati i da ću biti povrijeđena. Od zdravstvenog sistema u Kantonu Sarajevo sam jedino dobila potvrdu da je Edus najbolji za moje dijete, jer je svaki ljekar, od neuropedijatra do svih specijalista koje smo posjetili, samo upisao na nalaz da se sa djetetom radi i da tako treba nastaviti. Moj sin od druge godine svog života ide u vrtić sa tipičnom djecom i u Edus. To je posebno iscrpljujuće, jer treba dijete stalno prevoziti od jednog mjesta do drugog,a uglavnom smo uvijek sve sami finansirali.
Uglavnom smo bili u privatnim vrtićima kao i sada, kada mu je pet godina, a ljudi su nas prihvatili bez ikakvih teškoća. Jednom sam napravila grešku i upisala sina u javni vrtić Dječiji grad na Mojmilu, a već prvu sedmicu učiteljica nam je hladno rekla: “Ja ne znam zašto on dolazi ovdje.” Bio je kod njih dva i po sata dnevno i bilo im je teško pomoći mu obući jaknu kada dođe neko po njega da ga vozi u Edus. Ili bi uposlenice komentarisale da su one plaćene sluge, što me šokira i danas. Plaćala sam taksistkinju da ga vozi, a kada je ona napustila BIH, onda su mi pomagali roditelji čiji sin isto ide u Edus.
Prve usluge koje nismo platili, bile su kada smo postali članovi udruženja Colibri. Redovni smo u udruženju na sportu, kod logopedice i na muzikoterapiji. Svu podršku za djecu i nas roditelje u crpimo u Colibrima. Mame naših drugara koje tamo rade su kao lavice koje se bore da se zakoni u našoj državi mijenjaju u korist naše djece.
Pokušale su objasniti “onima” na vlasti važnost GPS satova, ali vlasti su tada pokazale kako nemaju sluha. Ipak, uz pomoć onih koji čuju, mi smo u Colibrima svi satove dobili! Znači rade se konkretne stvari, a pare se ne troše na kurseve heklanja za roditelje, nego samo na djecu i isključivo djecu! Njihova snaga i volja motiviše i nas roditelje da se borimo dalje, da ne šutimo i ne trpimo. Naša djeca nas trebaju i mi smo tu i bićemo sve glasniji za prava naše djece!
Nermana M.