Jedan od neznanih heroja koji se vratio na svoje, nakon što mu je rat srušio mladalačke snove

Preporučujemo

Početak rata Mirzet Avdić dočekao je kao mladić od 18 godina u svom rodnom Šubinu, mjestu udaljenom od Srebrenice više od 20 kilometara, s pogledom prema Drini, starim gradom i lijepom prirodom. Kao mladić, nije ni slutio da bi moglo doći do rata. Svu surovost rata Mirzet i njegova porodica osjetili su već u augustu 1992. godine, kada mu je poginuo otac Nedžib.

“Moj otac imao je 44 godine kada je ubijen. Imao je manje godina nego ja sad. Nas petero djece je ostalo s majkom. Najstariji brat radio je u Srbiji i ostao je tamo. Za njega cijeli rat nismo ništa znali, ni gdje je ni šta je. Bilo je to teško vrijeme. Rat. I hrane počelo nestajati. Ja sam ostao da se brinem o porodici”, priča Mirzet.

- -

Godine 1993. Šubin i okolna mjesta pala su pod naletom srpskih snaga, tako da se stanovništvo povlačilo prema gradu Srebrenici.

“Ne znam šta bih rekao kako je to sve izgledalo. Teško je to opisati. Onoliki broj ljudi, svi nešto čekaju, a ne znaju šta. Hrane nije bilo. Ta 1993. bila je baš teška. Ostala je ta izreka poslije: ‘Težak k’o ’93.’ Ja sam išao na liniju da bih se prehranio. Imao sam tetka koji nam je pomagao. Ja sam bio mlad, svi ostali u porodici mlađi od mene. Ogroman teret je to kad se moraš brinuti o svima a ne možeš nešto puno uraditi. U normalnim uvjetima to ne bi bilo lahko, kamoli u ratu”, govori Mirzet.

Pad Srebrenice u julu 1995. godine dočekao je na liniji. Kako je linija padala, tako su se i branioci povlačili.

“Kada sam došao do stana gdje smo živjeli, mojih nije bilo. Našao sam ih kod UNPROFOR-a. Tu sam ih samo vidio i dali su mi komad pogače i malo soli. Uz sebe sam imao ruksak i malo neke odjeće. Sve sam to napakovao i krenuo prema šumi. Kakvi su to osjećaji tad, teško je opisati. Nemoguće. Ja odlazim, oni ostaju. Mati s njima. Oni ne znaju šta će biti sa mnom, ja ne znam šta će biti s njima”, prisjeća se.

- -

Mirzet je nakon sedam dana uspio, iako ranjen, preći na slobodnu teritoriju u Nezuk.

“Nagledao sam se svega u putu kroz šume, mrtvih, ranjenih. Gdje je ona famozna ‘Bukva’ pala, na meni su ležali mrtvi ljudi. Strašan je osjećaj kada osjetiš da tuđa krv teče, lije niz tebe, osjetiš toplotu krvi na licu. Dobro smo mi svi ikako u pameti šta smo doživjeli i preživjeli. Uz sebe sam jedno vrijeme imao pušku koju sam, vjeruj, izgubio negdje. Jednostavno, čovjek se izgubi, nije ni svjestan šta se dešava. Doduše, imao sam bombu uz sebe. Tu sam bio načisto da se neću predati i da me živa neće uhvatiti. Bio sam spreman da se ubijem bombom”, priča Mirzet i govori koji mu je najveći strah bio dok je išao šumom.

“Bojao sam se samo da ne izginemo svi. Razmišljao sam samo da hoće iko od nas preživjeti. Otac poginuo, jedan brat u Srbiji ostao, ništa nismo znali, ja idem šumom, dvojica ovih mlađih ostali s mamom u Potočarima. To me strah bilo, da li će ko preživjeti… Mislio sam, gotovo je, niko neće ostati”, govori Mirzet.

Kada je prešao na slobodnu teritoriju, kako kaže, nekoliko sati samo je sjedio. Nije mogao vjerovati da je uspio preći.

“Ima i snimak gdje se vidim i ja na prelazu. Teško je bilo prihvatiti da smo prešli. Sjedio sam tako i vidim jednog rođaka da ide, nosi glavicu kupusa. Na jednoj nozi mu je bila jedna ‘mrtvara’ (op. a. cipela), druga noga je bila bosa. Kažem mu ja: ‘Daj mi malo kupusa.’ On meni: ‘Ne dam.’ Nije shvatio da sam to ja”, priča Mirzet.

Kada je prešao na slobodnu teritoriju, Mirzet se uputio prema Dubravama da traži majku, braću i sestre.

“Bio sam u jednoj kući blizu šatora na Dubravama. Odem jedan dan i cijeli dan tražim, niko ne zna ništa. Pitam neke ljude jesu li vidjeli koga moga. Neki su mi rekli da jesu. Kad sam čuo da su živi, nekako mi lakše, ali ne mogu da ih nađem. Nakon dva-tri dana, saznao sam da su otišli za Srebrenik. U svemu tome sam ostao bez obuće, imao sam neke ženske papuče, dala mi neka žena od svoje curice. Sjednem u neki autobus i za Srebrenik. Uspijem ih naći. Kada su me vidjeli, koje su to emocije, svi smo plakali”, priča Mirzet.

Nakon nekoliko mjeseci provedenih u Srebreniku sa svojom porodicom, Mirzet odlazi u Vozuću (Zavidovići).

“Tu sam doživio svoj drugi život. Nekako smo živjeli tu, bilo nas dosta. Nakon svega, osjetili smo da smo živi. Družili smo se tu, igrao se fudbal. Svi željni svega”, govori Mirzet i dodaje da su “dani bili lijepi i na neki način bijeg od svega što se dešavalo”, ali da su “noći bile preteške”.

“Ja nisam mogao da spavam. Kad oči sklopim, meni dođu sve one slike, mrtvi. Mati me drži za ruku da ja malo zaspim, a momak odrastao”, priča Mirzet.

Mirzet je 2000. godine formirao vlastitu porodicu, stupio je u brak s Mujesirom, koja je također iz Srebrenice. Dobili su sina, kojem je Mirzet po ocu dao ime Nedžib. Godine 2003. odlučio se vratiti u Srebrenicu sa svojom porodicom, te s majkom i dvojicom braće. Međutim, povratak nije bio nimalo lahak.

“Živjeli smo prvo u dvije prostorije, nije to bilo naše. Nismo se vratili u Šubin, nego je moja mati imala zemlju u Potočarima i tu smo počeli praviti kuću”, kaže Mirzet.

Kada je Mirzet pomislio da je sve krenulo nabolje, porodica je bila na okupu, kuća u izgradnji, dogodila se tragedija koja je poremetila cijelu porodicu.

“Moj brat Meho, kojeg smo svi zvali Mido, umro je. Imao je 26 godina, srčani. To me poremetilo, jednostavno, tuga, depresija, ne znam ni kako opisati to stanje. Lijep bio. Žao mi je što nije ostao neko iza njega. Nije bio oženjen”, govori tužno Mirzet, kojem je nakon smrti brata umrla i majka.

“Život je takav. Valjda to tako mora da bude u životu. Nakon svega toga, čovjek mora da živi. Moja radost nakon svega je bila što mi se rodila kćerka poslije, moja Edna. Ona je moj svijet”, kaže Mirzet Avdić.

Mirzet Avdić živi u Potočarima nedaleko od Memorijalnog centra “Srebrenica – Potočari”. Nije stalno zaposlen. Zasadio je oko dulum maline. Sa svojom porodicom je sretan iako rane iz prošlosti nikad proći neće. Kaže da, iako mu je “46 godina, još uvijek igra rekreativno fudbal s prijateljima”. Prijatelji za njega kažu, da se profesionalno “bavio fudbalom, bio bi bolji nego što je Messi danas”. Nažalost, rat je srušio mladalačke snove, ali Mirzet je još jedan od neznanih heroja koji se vratio na svoje.

Izvor:Stav/Index.ba

Najnovije

Veliki dio Sarajeva cijeli dan bez vode, radovi neće biti gotovi do jutarnjih sati

Dijelovi Sarajeva od jutros su bez vode zbog izvođenja radova na uvezivanju dijela rekonstruisanog potisnog cjevovoda DN 700 za...