Jesu li četnici uplašili bosansku ljevicu?

717

Piše: Nedžad AHATOVIĆ 

Srbijanska BIA je nedavno otkrila kako je skončao jedan od dvojice najtraženijih ratnih zločinaca na tlu bivše Jugoslavije iz vremena Drugog svjetskog rata, pukovnik propale Kraljevske Jugoslavenske vojske Dragoljub Mihailović. On je u tajnoj i dobro isplaniranoj akciji OZNA-e za Srbiju uhapšen živ 12.03.1946. godine u okolini mjesta Dobrun kod Višegrada, nakon čega mu je javno suđeno za najteže ratne zločine u Beogradu. Nakon što ga je Vojni Sud osudio na smrt, pukovnik Mihailović je prema podacima BIA-e strijeljan zajedno sa još 8 zatvorenika 17.06.1946. godine u 2:00 sata poslije ponoći. Mjesto gdje je sahranjen se još uvijek ne zna, ali su potomci pukovnika Mihailovića dali svoje DNK uzorke kako bi se ispitale određene lokacije na kojima se sumnja da se nalaze leševi ratnih zarobljenika koji su poslije Drugog svjetskog rata strijeljani nakon sličnih suđenja.

Već tradicionalno 12.03.2018. godine u Višegradu u Bosni i Hercegovini se svečano postrojavaju poštovaoci četničkog pokreta i lika i djela pukovnika Mihailovića koji u ambijentu znakovlja propale kraljevske jugoslavenske vojske i zastava Republike Srbije slave vjerovatno svoju konačnu propast, odnosno hapšenje svog komandanta. Poruka koja se šalje ovim postrojavanjem je indikativna, jer govori o mučeništvu pukovnika Mihailovića i ideološkim zabludama Srba sa obje strane Drine. Naime, u Srbiji se već nekoliko godina četnički pokret na čelu sa pukovnikom Mihailovićem intenzivno rehabilitira i to na naučnoj tezi da je pukovnik Mihailović sa svojim oficirima bio istinski patriota i jedina legitimna vojna snaga pokreta otpora u Jugoslaviji 1941. godine. Dok su zločine činile jedinice lokalnih četničkih komandanta koji nisu zbog objektivnih okolnosti mogli stupiti u vezu sa svojom glavnom komandom na Ravnoj Gori, gdje je jedno vrijeme bio štab pukovnika Mihailovića.

Međutim, dokazi o onome što su partizani kolokvijalno nazivali „metak u leđa“ sežu još od okotobra 1941. godine kada je njemačkom izaslaniku u pregovorima sa četnicima kapetanu Matlu, pukovnik Mihailović rekao da se četnički odredi stavljaju na raspolaganje Njemačkom Vermahtu u borbi protiv komunista. U svim kasnijim kontaktima sa Nijemcima pukovnik Mihajlović je nudio svoje usluge u suzbijanju crvene pošasti u Srbiji i „drugde u Jugoslaviji“.

Okupatori, Pavelićeve ustaše, snimanje filma o Kvislingu u Norveškoj 

Istu ponudu dao je i italijanskim okupatorima, kao i ustašama Ante Pavelića. Njegova revnosnost u tom kontekstu je bila iznimno brutalna, a represalije prema onima koji su podržavali komuniste su bile surovije od raznih kaznenih ekspedicija samog okupatora. Dokumenti o saradnji sa okupatorom i dokazima o učešću u operacijama protiv partizana od operacije „WEIS“ pa do „FIRLLINGSVAHEN“ i „TRIUPF“ mogu se naći u arhivama British Intaligenca koji je imao najrelevantnije podatke o Mihailovićevim kontaktima sa Nijemcima. Čerčilov lični izaslanik pukovnik Ficroj McKlain koji se od 1943. godine nalazio u Titovom štabu, poslao je na stotine povjerljivih depeša svom premijeru u kojem ga obavještava o borbama sa Nijemcima i četnicima u kojima je lično učestvovao na strani partizana.

Istovremeno kada je pukovnik Mihailović u oktobru mjesecu ponudio svoje usluge okupatoru, Nijemci su za taoce uzeli negdje oko 2000 Srba u Kraljevu i isto toliko u Kragujevcu. Pošto su partizanske aktivnosti u okolini ovih gradova bile iznimno intenzivne, Nijemci su proveli svoju zloglasnu naredbu da se za svakog ubijenog njemačkog vojnika strijelja 100 građana. Kako bi provjerili ispravnost ove metode, oni su izvršili strijeljane nad svim taocima do kraja oktobra mjeseca, što je samo proizvelo kontra efekat i stvorilo još povoljnije uslove za dalji razvoj ustanka pod rukovodstvom KPJ.

Sa aspekta pomena na sve te nevine žrtve, na njihove preživjele članove porodica postavlja se pitanje da li je normalno, etički i moralno praviti rehabilitaciju pukovniku Mihailoviću, osvjedočenom saradniku okupatora, pa čak raditi i medijski omaž „srpskom rodoljubu“ kroz TV seriju „RAVNA GORA“, rodoljubu koji je ratovao rame uz rame sa najvećim krvnicima svog vlastitog naroda. Zamislite kada bi se u Norveškoj na državnoj televiziji emitirala afirmativna TV serija o Vidkundu Kvislingu (Vidkund Quisling), također osvjedočenom saradniku sa njemačkim okupatorom, na šta bi to ličilo?  Ni na šta drugo nego na pljuvanje po svim žrtvama koje je Norveška dala u borbi za oslobođenje od fašizma.

Prava Srbija nije pukovnik Mihailović ili general Mladić i njegovi odredi za „stočni fond i bijelu tehniku“ , to nisu njene vrijednosti i njene žrtve za koju je i major Gavrilović braneći Beograd 1915. godine  izrekao svojim vojnicima „Junaci! Tačno u 15 časova neprijatelja treba razbiti vašim silnim jurišom, razneti vašim bombama i bajonetima. Obraz Beograda, naše prestonice, ima da bude svetao. Vojnici! Junaci! Vrhovna komanda izbrisala je naš puk iz brojnog stanja, naš puk je žrtvovan za čast Beograda i Otadžbine. Vi nemate, dakle, da se brinete za živote vaše, oni više ne postoje. Zato napred u slavu! Za kralja i Otadžbinu! Živeo kralj! Živeo Beograd!“ i poveo svoj puk u smrt.

Njemu i inim srpskim junacima napamet nije palo da će njihova žrtva i njihova otadžbina biti tako bezočno ukaljana u Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici i drugim brojnim mjestima masovnog stradanja civila od svijetlog srpskog oružja.

Odmicanje od fašizma Srbije i četrdesetih i devedesetih može se desiti samo ako bude političke volje, u samoj Srbiji da se prihvati istina – a  to je da je Srbija zajedno sa Crnom Gorom imala svoje izdajnike, ratne zločince i saradnike okupatora, te da su na tim istim političkim osnovama devedesetih godina izvršili agresiju na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku i da je u tom procesu počinjen zločin genocida nad Bošnjacima.

Gdje se sakrila bosanska ljevica?

Akcijom hapšenja pukovnika Mihailovića rukovodio je načelnik OZNA-e za Srbiju Slobodan Penezić Krcun lično. Krcun je bio ubijeđeni komunist, prvoborac i akter dizanja ustanka u Srbiji i kreiranja Užičke Republike 1941. godine, kasnije je obnašao funkciju komesara 2. Proleterske udarne brigade, da bi nakon smjene sa te funkcije komandovao manjim jedinicama u 2. i 5. Krajiškoj Brigadi. 1944. godine bio je izabran za člana Centralnog Komiteta KPJ-u za Srbiju, gdje je preuzeo dužnost načelnika OZNA-e za Srbiju.

Krcun je navodno pao u nemilost Vrhovnog Štaba nakon teškog poraza 2. Proleterske udarne brigade kod Prijepolja u novembru 1943. godine. U suštini zamjeralo mu se što u kritičnim momentima 5 neprijateljske ofanzive na Sutjesci nije djelovao i našao za shodno da izvijesti Vrhovni Štab o kukavičkom držanju Sretena Žujovića Crnog komandanta Glavnog Štaba za Srbiju u vezi njegove intencije da ostavi Vrhovni Štab u okruženju, a da se 1. i 2. Proleterska udarna brigada nakon proboja nastave izvlačiti dalje po utvrđenim pravcima.

Ovu nazovi dilemu razriješio je Koča Popović koji je na kratko na svoju odgovornost zaustavio operaciju izvlačenja svih partizanskih jedinica iz okruženja na Sutjesci sve dok nije uspostavio vezu sa Vrhovnim Štabom.

Slobodan Penezić Krcun se svjestan svoje greške, operacijom hvatanja pukovnika Mihailovića u suštini rehabilitirao kao istinski komunist do kraja odan Titu i partiji. Nažalost, Krcun je svoj život skončao u prometnoj nesreći 1964. godine za koju se i dan danas sumnja da se radi o njegovom ubistvu zbog otvorenog kritičkog stava prema Titu odnosno njegovom zaštitničkom stavu u odnosu na tzv. „Crvenu buržoaziju“ tj. funkcionerima KPJ-u koji su živjeli u izobilju, dok se narod zadovoljavao sa sitnicama.  Dakle, zbog povrijeđene sujete…

Sreten Žujović Crni je nakon rata uhapšen u čistkama nakon rezolucije Informbiroa zbog saradnje i odavanja tajni agenturi sovjetskog NKVD-a u Jugoslaviji. Preživio je čistke Informbiroa i primio drugarsku kritiku u vidu 2 godine i 6 mjeseci zatvora. Nakon izlaska iz zatvora prema njegovom vlastitom priznanju, Žujovićev motiv za saradnju sa SSSR-om nisu toliko bile ideološke razlike u stavovima KPSS-a i KPJ-a, već njegov dugogodišnji lični sukob sa Titom, odnosno zamjeranje Kominterni što nakon smjene rukovodstva jugoslavenskih komunista 1937. godine nije imenovalo njega za generalnog sekretara KPJ. Dakle, opet zbog sujete…

Sujeta je kao što vidimo osnovni kamen spoticanja u djelovanju ljevice, od samog njenog nastanka i ozbiljnog političkog uticaja na ovim prostorima. Zbog sujeta u Bosni i Hercegovini svako malo nastaju nove političke stranke lijeve orijentacije, mada to u zadnje vrijeme nije samo svojstveno lijevci. Oko svega se u Bosni ljevičari mogu dogovoriti osim oko zajedničkih izbornih lista i zajedničkog političkog nastupa. Čim se ta tema otvori proradi nečija sujeta i sve se vrati na početak. A s godinama provedenim na političkoj sceni, ljevičari se sve više počinju odmicati od svojih temeljnih principa i počinju biti sve skloniji koalicionim vladama sa desnicom u kojima se otvaraju neslućene mogućnosti napredovanja u karijeri, kako za njih same tako i za širu i užu familiju. Njima je znači bitnije ko će nakon izbora biti važniji zbog svoje funkcije, nego šta će biti sa državom i narodom. U takvoj atmosferi, principijelno djelovanje ljevice je nemoguće. A ako nema principijelnog djelovanja nema ni ljevice.

Da je to tako vidi se i po izostanku ili neblagovremenim i mlakim reakcijama na postrojavanje poštovaoca fašističkih sluga i ratnih zločinaca 12. marta u Višegradu. Da su partizani tako reagirali na akcije četnika i njihovu saradnju sa okupatorom u Drugom svjetskom ratu, prestolonasljednik Aleksandar Karađorđević koji slabo govori srpski bi i danas imenovao vladu u Beogradu uz ljubljenje u ruku, samo je pitanje da li bi to bila srbijanska ili jugoslavenska kraljevska vlada.

Znam da su Putinovi „NOĆNI VUKOVI“ najavili svoj dolazak u Bosnu, ali to nije razlog da se ljevica ne oglasi povodom postrojavanja četnika u Višegradu. Podsjećam „drugove“ iz političkog spektra ljevice da je u Bosni vođeno 5 od 7 ofanziva protiv partizana u Drugom svjetskom ratu. Ovim prostorima tutnjale su elitne Hitlerove jedinice, Grupa „ANACKER“, „BRANDENBURG“, 1. Brdska divizija „GIBIRGSJEAGER“, zatim po zlu čuvena 7. SS „PRINZ EUGEN“ divizija, pa njemačko-hrvatska 369. „VRAŽIJA“ divizija (Pojačana pješačka pukovnija) i 13. SS „Handžar“ divizija. Pred svima njima, slabo naoružani, gladni, goli i bosi prkosno su stajali i Bošnjaci i Srbi i Hrvati i Jevreji i drugi koji su cijenili svoju slobodu više od svoje nacionalnosti i vjerske pripadnosti.  Nažalost, ljevica u Bosni danas nije politički konsolidirana, jaka niti dovoljno samosvjesna da okupi ljude svih vjera i nacija oko zajedničke ideje. Ona se danas više brine o sebi nego o svima nama zajedno.

Vezani članci

ANALIZA Dodik Bosnu polijeva benzinom:Kako se mož... Dodik je na ratnoj stazi i uveliko udara u svoje tam- tam bubnjeve rata prizivajući nova stradanja svih onih čiji “hodža arlauče”, koji ne nose srpska...
ANALIZA Brojne nelogičnosti u priči o minobacači... Piše: Nedžad AHATOVIĆ Članak novinara britanskog lista „Independent“ Roberta Fiska izazvao je veliku pozornost u regionu, naravno najviše kod naših i...
Kome to prijeti Aleksandar Vučić? Piše: Nedžad AHATOVIĆ Predsjednik Glavnog odbora SDS-a Milan Miličević, nedavno je u toku velikih debata o akcizama u Parlamentu BiH ponovio tezu o...
ANALIZA Da li Srbija ulaganjem 14,1 milion KM u ... Piše: Nedžad AHATOVIĆ Ministar odbrane R. Srbije Aleksandar Vulin je na press konferenciji u Banjoj Luci kazao: "U skladu s naređenjima vrhovnog koma...