Piše: DR. Slaven KOVAČEVIĆ
Ovih dana imali smo priliku iz prve ruke vidjeti, kako to izgleda kada, posebno loše interpretiran termin »legitimno političko predstavljanje« kojeg u kontinuitetu plasiraju i koriste Dragan Čović, Božo Ljubić i ostali, dođe na naplatu i to nikom drugom do premijeru Republike Hrvatske, Andreju Plenkoviću.
Ne bismo ovoga puta ulazili u sam sadržaj, značenje i vrijednost Istanbulske konvencije, koja govori o rodnoj ravnopravnosti, šta ona znači i donosi, već je mnogo važnije ukazati na tu činjenicu da su dvojica zastupnika u Hrvatskom saboru, Božo Ljubić i Željko Raguž, baš u tome trenutku izašli iz Sabora i nisu obavili glasanje, koje je očito bilo jako važno za premijera Plenkovića. Time je poslana poruka premijeru Plenkoviću, da Dragan Čović drži ključeve stabilnosti parlamentarne većine u Hrvatskom saboru, koju može koristiti prema njegovim političkim potrebama.
Podsjetimo kako Hrvatski sabor, u sadašnjem sazivu, ima 151 zastupnika, što znači da je za većinu potrebno imati njih 76. E sad, ovdje nastaje ozbiljno pitanje, ako znamo da je parlamentarna većina koja je formirala sadašnji saziv hrvatske Vlade, bila jako blizu tom potrebnom broju od 76 zastupnika, gdje odstupanje nekog od njih može dovesti i do pada sadašnje Vlade RH, raspisivanja novih izbora, a to u daljem značenju predstavlja izuzetan problem za gospodina Andreja Plenkovića, predsjednika HDZ-a Hrvatske i premijera Vlade.
Poznato je kako predsjednici HDZ-a Hrvatske imaju takav trend bivstvovanja na toj funkciji, tako da je u prethodnom periodu njih troje, bilo smijenjeno sa toga mjesta (redom Sanader, Kosor, Karamarko), gdje su dvoje od njih čak bili i istjerani iz članstva stranke. Zašto je ovo važno istaći? Zato što bi se slična sudbina mogla desiti i gospodinu Andreju Plenkoviću, a da poticaj ili dio te priče dođe iz Bosne i Hercegovine, kroz izabrane zvaničnike iz Izborne jedinice XI (dijaspora).
Isto tako, broj glasova koje su osvojili Božo Ljubić i Željko Raguž prilikom izbora za Hrvatski sabor iz septembra 2016. godine, jako je mali i sa tim glasovima teško bi mogli uči u Zastupnički dom Parlamenta FBiH ili Parlamentarni skupštinu BiH, ali su eto u tim okolnostima i sa tako malim brojem glasova ušli u Hrvatski sabor. Upravo smo razmotrili gdje leži njihov osnovni trik. Kada nemate dovoljno glasova za neki značajniji politički potencijal, onda se poseže za time, loše interpretiranim i akceptiranim terminom »legitimno političko predstavljanje« kako bi se priskrbila ona politička moć koja vam po broju glasova ne može nikako pripadati. Sa time se sada direktno suočava i premijer Republike Hrvatske, gospodin Andrej Plenković, odnosno osnovim proizvodom »legitimnog političkog predstavljanja« – političkim ucjenama pritiscima.
Ne bismo sada koristili ovaj prostor, da po ko zna koji put kažemo šta je to Odluka o meritumu Ustavnog suda BiH, koja je zapravo jedan rečenica i koja kaže da dva dijela od dva člana Izbornog zakona BiH nisu usklađena sa nečim i odnose se isključivo na Parlamentarnu skupštinu BiH, te da su sva ova nametanja ideje »legitimnog političkog predstavljanja« ili da Federacija BiH nije federacija kantona, već federacija naroda, što je netačno (pogledati Washingtonski sporazum) i što je dijelom obrazloženja Odluke, ali onim u kojem je Venecijanska komisija dala svoje mišljenje, pa se to interpretira na netačan način kako bi se proizveli partikularni politički ciljevi.
Ti ciljevi imaju samo jedan zadatak, da obezbijede vječno učešće u formiranju vlasti putem političkih ucjena i pritisaka, one političke stranke koja po broju glasova, eventualno, ne bi imala dovoljan politički potencijal, pa eto, onda bi oni prešli na njihovu interpretaciju »legitimnog političkog predstavljanja« makar srušili i sam Washingtonski sporazum. Na tome Dragan Čović, uz pomoć Bože Ljubića i ostalih, intenzivno radi, ne mareći niti trena za osnovne europske vrijednosti i osnovna ljudska prava. Posebno bi trebalo istaći da je suverenitet jedne zemlje u rukama njenih građana, koji moraju imati mogućnost učešća u donošenju svih zakona putem svojih legitimnih političkih predstavnika, koji se biraju na izborima, iz čega slijedi njihov omjer političke moći. To je jedina ispravna interpretacija legitimnog političkog predstavljanja, uz dodatak da se suverenitet ne može dijeliti niti prenijeti.
Zato je, sada, veoma vidan izbor sa kojim se susreće premijer RH, Andrej Plenković, koji je, podsjetimo, jedan značajan dio svoje radne karijere proveo upravo radeći na europskim integracijama, tako da je za pretpostaviti da on itekako dobro zna šta su to europske vrijednosti, šta su to europski principi i standardi, posebno oni koji govore o zaštiti osnovnih ljudskih prava i šta je to europska pravna stečevina. Nasuprot toga stoji ovaj vid političkog djelovanja kroz »legitimne političke predstavnike« koji služe isključivo tome da se stvori temelj za političke ucjene i pritiske, što je gospodin Plenković mogao osjetiti na svojoj koži, iz prve ruke – u Hrvatskom saboru.
Iz tih razloga, premijer Plenković se nalazi pred izborom između europskih vrijednosti, europskih principa i standarda, europske pravne stečevine, s jedne strane, i Čovićeve željene interpretacije »legitimnog političkog predstavljanja« koje služi za političke ucjene i pritiske, s druge stane. Šta će gospodin Plenković izabrati, ostaje da se vidi. Od toga će, očevidno, zavisiti i njegova dalja politička sudbina.