”Kako se može strijeljati očima, Ademe? Obično se strijelja puškom, zar ne!?”

65

Baveći se, u danima koji su prethodili 9. januaru, danu sjećanja na početak genocida nad Bošnjacima, tematikom tretiranja srpske usmene tradicije u školskom planu i programu u entitetu RS, intezivno mi se nametala asocijacija na onaj čuveni (i nikad derogirani) stav tzv. Narodne skupštine RS od 9. januara 1993.godine, a potpisuje ga osuđeni ratni zločinac M. Krajišnik: ”da su Muslimani (Bošnjaci op.a) komunistička tvorevina i da predstavljaju vjersku skupinu turske orijentacije… Oni su nevjernici, narod koji nije narod, odnosno narod koji hoće da bude narod i nema nikakve argumente za naciju”.

Taj ”narod koji hoće da bude narod” baštini, recimo, jedinstvenu i bogatu usmenu narodnu tradiciju. Na fenomenu bošnjačke usmene epike, poglavito grandioznog spjevateljskog umijeća Avde Međedovića, Albert B. Lord gradi svoju ”homerološku teoriju”. U okvirima bošnjačke usmene lirike je i jedinstveni fenomen sevdalinke. Bošnjačka usmena književnost je i u kvalitativnom smislu i u kvantitativnim opsezima nezaobilazan kulturološki fenomen. U školskom planu i programu na području RS, koji tretira korpus usmenih književnih tekstova, bošnjačka usmena tradicija nije prisutna, iako taj plan i program izučavaju i učenici bošnjačke nacionalnosti (na području Grada Zvornika njih je oko 800). Učenik tako treba da stekne dojam da takve tradicije uopće i nema.

U anahronoj historijskoj ravni gledano, srpska epska pjesma, u svim svojim ciklusima od kosovskog do ustaničkog, ima jednu opsesivnu konstantu: Turčina kao arhetipskog dušmanina. Na određen način je srpska epika u potpunosti ovisna o ovoj slici mitskog zulumčara i tuđina, nekrsta i nečovjeka. Turčin nije samo okupator i vlastodržac. On je oličenje antihrista i na generalnom planu srpske epske tradicije, u potpunosti dehumaniziran. On je podlac i bezbožnik. Zaklati Turčina bogougodno je djelo.

Ništa od toga ne bi bilo problematično da se u sinhronoj ravni, ove epske pjesme čitaju poput npr. Beovulfa, i u kojima bi protagonisti bili razumjevani isključivo kao fiktivni likovi iz galerije historične mitologije. Kao što stvarnu štetu u sadašnjici ne moraju izazvati ni ratne video igre u kojima je negativac jasno označen identitetom Bavarca koji na šljemu nosi sombol dvokrake munje. Problem kod čitanja i interpretiranja srpske epske tradicije leži u činjenici da veliki dio današnjeg srpskog društva, od nivoa običnog srpskog seljaka do članova SANU, doživljava modernu društvenu i političku stvarnost u kontekstu pojmova i modela s kraja 14. i početka 19. stoljeća n.e.

Ta revitalizacija kolektivnih historijskih opsesija bila je i nužna krajem 1980-ih kao mentalno pogonsko gorivo za projekat ostvarenja Velike Srbije. Kada se u takvom savremenom kontekstu interpretira srpska epska tradicija, omraženi Turčin ima ime, i to baš ono iz narodne priče Ero s onog svijeta koju čitaju djeca u 6. razredu osnovne škole. Zove se Mujo. Nije Anadolac nego Slaven. Govori jezikom iz južnoslavenske jezičke porodice i svoj jezik imenuje bosanskim. Po vjeroispovijesti je musliman. Ima jedna država na Balkanu koja je međunarodno priznata i koja postoji jer on postoji u njoj. Da njega nema, ne bi bilo ni te države. Dakle, on je nacija. Mujo je Bošnjak.

Interpretacija srpske usmene tradicije u školama u RS morala bi biti alarmantna činjenica

Međutim, pošto se ove činjenice ne slažu sa stavom tzv. Narodne skupštine RS iz 1993. godine, koji potpisuje ratni zločinac Momčilo Krajišnik – tim gore po same činjenice. Bošnjačka djeca u nastavi književnosti u RS, bez obzira na pretpostavljeni sluh nastavnika za osjetljivi društveni kontekst u kojemu živimo, zbog ekskluzivnog statusa srpske epike u programu i zadatih smjernica interpretacije trebaju da se prepoznaju u epskim Turcima zulimčarima i izjelicama, i trebalo bi da osjećaju historijsku krivicu zbog ”turske orijentacije”. Tim zlonamjernim terminom Krajišnik opisuje bošnjačku pripadnost islamu kao monoteističkoj vjeri koja svaku, pa i tursku, srpsku ili bošnjačku naciju, doduše, prepoznaje, ali je u svojoj univerzalnosti, u potpunosti prevazilazi. U tom smislu veći bi red bio da današnji skandinavski tinejdžeri osjećaju historijsku krivicu zbog upada Vikinga na britansko poluostrvo u 7. stoljeću po Kristu.

Kakve semantičke implikacije može imati interpretacija srpske epske pjesme u današnjem kontekstu može nam pokazati ogledni primjer pjesme Početak bune protiv dahija koja se obrađuje u 9. razredu osnovne škole i u kojoj đaci čitaju i ove stihove:

”…tako naši inđijeli kažu
da će vaše kuće pogoreti
iz ognjišta proniče vam trava
a munare popast paučina”

Pjesma je historična i smještena u kontekst stvarnog historijskog događaja sa početka 19. stoljeća, a koji je poznat u historiografiji kao Buna protiv dahija. Bila je to pobuna protiv uzurpacije vlasti na području beogradskog pašaluka od strane četvorice odmetnutih janičarskih prvaka, koja će, na neki način, biti i uvod u Prvi srpski ustanak. Međutim, u savremenom javnom diskursu izraz ”buna protiv dahija” najpoznatiji je kao dio izjave Ratka Mladića 11. 07. 1995. u Srebrenici koja je bila direktna najava i uvod u genocid nad Bošnjacima ove zaštićene zone. Tadašnji komandant Vojske RS, danas osuđenik za najteži ratni zločin – genocid, toga dana je izjavio: ”…napokon je došao trenutak da se poslije Bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru”. Ta osveta je podrazumjevala strijeljanje preko 8000 muškaraca i dječaka u periodu od 11. do 17 jula 1995. Kakvu je vezu zločinački um Ratka Mladića našao između beogradskog događaja Bune protiv dahija iz 1804. i srebreničkih Bošnjaka sa kraja 20. stoljeća? Odgovor na to pitanje je upravo u prirodi razumjevanja i interpretacije epske pjesme kao srpske mitske parahistorije. Interpretacija srpske usmene tradicije na tom ideološkom fonu danas u školama u RS morala bi biti alarmantna činjenica. A upravo je skandalozna praksa da u tom procesu moraju da učestvovati i djeca bošnjačke nacionalnosti.

U okviru uputa za interpretaciju ove pjesme na str. 142. autori Čitanke za 9. razred (Svetozar Ličina, Luka Šekara, Vojislav Gaković i Stefan Stefanović, JU ”ZUiNS” Istočno Sarajevo, 2017.) navode stih:

”A on na me očima strijelja…”

A onda postavljaju pitanje: ”Kako se može očima strijeljati?” i konstatuju: ” Obično se strijelja oružjem (puškom npr.)”. Treba sad zamisliti jednog bošnjačkog tinejdžera u školskoj klupi u Srebrenici, Zvorniku ili Bratuncu. Čita i interpretira pjesmu čiji ga sam naslov asocira isključivo na Ratka Mladića i masovne grobnice u koje su pobacana raskomadana tijela njegovih rođaka. Zna da su prije toga svi strijeljani. Kada se prvi put natjerao da pogleda snimak sa Godinjskih Bara nije mogao spavati noćima. A onda ga nastavnik pita: ”Kako se može strijeljati očima, Ademe? Obično se strijelja puškom, zar ne!?”

Piše: Osman Halilović (preporod.info)