Piše: Pavle PAVLOVIĆ
Dok su se svi raspisali o nedolasku Bakira Izetbegovića i Denisa Zvizdića na Mostarski sajam, mene je nešto drugo više zanimalo. Evo, već dva dana muči me pitanje kako su susreli Aleksandar Vučić i njegov domaćin Dragan Čović? Vidio sam rukovanja, ali nijedna televizija nije zabilježila da li je bilo i poljubaca, kao što je uobičajeno kada se susreću lideri regiona. Ponekada mi ti njihovi poljupci podsjećaju na ona cjelivanja pripadnika Cosa nostre. Nikada ne znaš da li je iskreno ili je nekome posljednje.
Dakle, gorim od želje da saznam da li je Čović kao dobri gazda zapadne Hercegovine ukazao počast visokom gostu namjerniku s poljubca dva ili tri? Ili dodirivanja obraza nije ni bilo zbog visokog napona oko skupa na kojem se trebalo pokazati kako se uspješno razvijaju odnosi BiH, Srbije, Hrvatske, Crne Gore, itd. Ili poljubaca uopće nije bilo zbog neusaglašenih cmok, cmok običaja s jedne i druge strane Drine? Ili dok plaha Drina dijeli obale Neretve spajaju Mostar samo u jednom u poljupca dva.
Dok balkanski lideri, što poput najvećih svjetskih rock zvijezda ponosno sijaju pod reflektorima kao da su dobilli Nobelovu nagradu za mir i saradnju, mogu i zaboraviti kako se susretati i kako cjelivati, običnom smrtniku to je nedopustivo.
Zato i na visini od 10.000 metara, kada putujem u region koji budi sjećanja, po stotinu puta ponavljam – za koji sat slijećeš u Zagreb, tamo idu poljupca samo dva. Ponekada “tica” leti i ka Beogradu. E, tamo je, vazda, tri. Da li baš uvijek?! Gledao sam neki dan na satelitskom programu neku emisiju o Desanki Maksimović. Stigla poetesa u svoju rodnu Brankovinu, kod Valjeva u Srbiji i svi je redom ljube – dva puta! Kako to, zašto to? Zar su komšije preko Drine ikada bile tako škrte u cjelivanju obraza. Ili, šta bi raji da se, čak i cmakanjem počela dijeliti? Tih poljubaca samo dva bilo je kod braće Srba i ranije. Evo, pogledajte samo stare TV serije. Recimo, “Servisnu stanicu” sa Mijom Aleksićem i Čkaljom, ili neke davne epizode “Pozorišta u kući” sa Đuzom Stoiljkovićem ili Stanislavom Pešić.
Povratak u prošlost kazuje da su “susreti” samo sa lijevom i desnom stranom lica, u znaku parnog broja dva, decenijama bili običaj i u Bosni i Hercegovini. Ljubili smo se jednako i u Mostaru, Banjoj Luci, Tuzli, Zenici, Foči. Tada te glava od dodirivanja usana nije mogla zaboljeti. Nekako preko noći stiglo je ono tri puta cmok, cmok, cmok. Ko je i kako to uveo u naš prostor, pojma nemam, niti su oko toga vršena neka ozbiljnija sociološka istraživanja. O seksualnim drugom prilikom. Samo znam da se birvaktile pričalo da se Hrvati ljube dva puta, Srbijanci tri, a Bosanci, dok, oprostite na izrazu, ne svrše. U to vrijeme drmalo je “Dugme” s onom Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac, pa sam se kao zavodnik George Clooney tada šetkao milim nam socijalističkim republikama i pokrajinama varajući sam sebe kako dame za nama iz BiH gube srca i glavu.
Prisjećam se, zapravo, da je moje premijerno tri i više puta cmakanja bilo pod lipama Vilsonovog šetališta, uz vječno miomirisnu Miljacku. Zbog toga sam povremeno gubio glavu, ali nikada i političke pozicije, niti su mi prijetila istraživanja nekih tajnih službi. Od posljednjih ratnih godina, čini mi se, samo te kuže kakav ti je kiss styling. Ako nisi po pravilu službe tog i tog prostora, gore ti je nego da si najveći utajivač poreza ili švercer narkotika. Entitet možeš varati u lovi, ali nikako u poljupcima!
Davno su još moji zagrebački prijatelji Vojo Šiljak i Mario Mihaljević napisali onu pjesmu što se stidljivo vrtjela pred raspad zajedničke nam domovine. Njihovi stihovi onda su pitali – neka nam ne(t)ko pokaže znak gdje se voz pretvara u vlak?! I zaista kako znati gdje se u Bosni i Hercegovini obavezno ljubi dva, a gdje tri puta? Na kojem je mjestu ćiza? Postoji li federalni, republički, entitetski propis. Kako se, recimo, ljube oni društveno-politički radnici iz Federacije što imaju srdačnije veze s kolegama iz Republike Srpske. Da li to ovisi o mjestu susreta? Ako su u Sarajevu, onda Cvijanovićka, Majkićka, pa, čak, i Dodik moraju uvažavati teren domaćina. Dakle ide dva puta, a ako su u gradu na Vrbasu, recimo, Izetbegović i Zvizdić, bez razmišljanja, trebaju posezati tri puta.
Zamišljam kako bih se proveo kada bih usred Gospodske ulice u Banjoj Luci nekog izljubio samo dva puta. Da li bi me odmah uhapsili, zapisali, ili pustili da i dalje lutam u svojoj terorističkoj poljubac-akciji. Naravno, isto važi i za sarajevsku Ferhadiju. Hajd’ stisni pa se tri puta cmokni kod Markala ili Vječne vatre. Moj jaran Džemo (zna on već na kojeg mislim) što je pred godine ratne bio direktor nekih objekata što su sada u drugom entitetu, ima već razrađenu taktiku. Kada stignu gosti sa tri cmok-područja, on ih zagrli, poljubi jednom i čvrsto stisne da ne mogu više mrdati, niti ponovo posezati za obrazima. Tako i oni njega kada je na njihovom terenu, recimo, na Jahorini. Lijepo su se “upitali”, što bi neki rekli, a nijedna strana nije drugoj donijela neprijatnosti, niti političke probleme.
Sjećam se moj posljednji dolet u Sarajevo išao je preko Beča. Nema više onih direktnih linija sa najvećih evropskih aerodroma do Butmira. BiH i šeher su nam već odavno kasaba, prostor u koji se zapućuju samo metalne ptice odvažnih kompanija. Ovoga puta niko me nije dočekivao u holu zračne luke, pa sam vrijeme u dugačkom redu za carinske i prtljažne formalnosti kratio kužeći raju kako se iza staklenog zida radosno sastaju i ljube. Prevladavala su dva poljupca. Trice nigdje. Za oko su mi zapala dva naočita, tamnoputija muškarca. Počeli su sa jednim, pa drugim, aha, evo ih idu i sa trećim cjelivanjem! Sada već znam s kim imam posla, kad ono cmok i četvrti put. Šta je ovo? Ko im je dozvolio da kvare harmoniju kojom se razlikujemo. Ovo su, ziher, ubačeni elementi! Uvijek su tuđini razbijali bh. multikulturnu slogu. Našu snagu u različitostima. Priđem, kao fol nehajno, bliže i na moje zaprepaštenje lijepo čujem kako govore naški. Čak bi se reklo sarajevskim akcentom i onim vazda mekim ć. Vidim mangupski se smješkaju, očito primjećujući čudne poglede, baš kao što je bio i moj. Dobar štos, nema šta. Izradili su sve dežurne nacionalne žbirove.
… Nego opet se pitam kako su se susreli Vučić i Čović? Da li su se poljubili dva ili tri puta? Ili su se stisli onako mangupski kako radi moj prijatelj Džemo.
Ustvari, sinulo mi je zašto Dodika nema u zvaničnom Šeheru! Nije lud da gubi birače zbog moguća poljubca dva. Najmirniji je kada posvađan sa svima divani tamo iz troljubnog entiteta