Kako zatvoriti bosanski krug?

402

Piše: Muharem CERO 

Ma koliko bio predvidiv izostanak institucionalne reakcije Srbije i Hrvatske na višestruko haškim presudama utvrđenog dokazanog i individualnog kažnjenog učešća u ratu protiv Bosne, djelovanjem u izvršilaštvu ili saizvršilaštvu, sa kolaborirajućim političkim i vojnim strukturama paradržava Republike Srpske i Herceg-Bosne u međunarodno kažnjivom djelovanju Udruženim Zločinačkim Poduhvatima, izvjesno je bilo da je to moglo biti tolerirano u međunarodnom mehanizmu tek sa ograničenim trajanjem kušnje.

Preventivna reakcija na terenu u BiH je bila jačanje osovine Dodik-Čović (produženih poluga Zagreba i Beograda) i robusniji nastavak opstrukcije svih političkih procesa u BiH koji bi provođenjem Dejtonskog mirovnog sporazuma vodili državu reintegraciji na putu euroatlantskih procesa.

Manje očekivano nisu se dale prepoznati niti šire reakcije na haškim istinama otklonjene predrasude o navodnom građanskom ratu u Bosni, a dokazanim agresorskim UZP-ovima Srbije i Hrvatske s namjerom uništenja i rastakanja državnog i teritorijalnog suvereniteta međunarodno priznatog Bosni i Hercegovini. Snažnim lobiranjem unutar europskih struktura, Hrvatska je pokušala i djelomično uspjela predlaganjem rezolucija, usmjeriti cijeli proces u BiH u antidejtonskom pravcu, te učinke međunarodno kažnjenih UZP-ova pretočiti u ustavni realitet zamamne kvalifikacije konsocijativnog federalizma.

Izmjenjeni kontekst širih međunarodnih okolnosti pružio je priliku i Srbiji da oživi poražene projekte, te nekontroliranim tumačenjem i korištenjem dejtonskih prava paralelnih i socijalnih odnosa sa entitetom Republika Srpska gotovo zaokruži u novi model policentrične države Srbije i jednog bosanskohercegovačkog entiteta.

Naravno da je sve te procese pomno pratio i analizirao kreator samog mirovnog sporazuma iz Dejtona. Istovremeno ohrabreni šutnjom i izostankom američkog odgovora na poodmakle procese, balkanski igrači su pokrenuli i snažno sponzorisane lobističke procese na američkom tlu, koji su se intenzivirali upravo u vrijeme poslijeizbornih događanja u SAD-u.

Upravo dok se očekuju tri itekako važne drugostepene presude pred rezidualnim mehanizmom u Hagu (Karadžić, Mladić, Stanišić i Simatović), ovi pokušaji postaju sve intenzivniji i na sreću sa sve manje izvjesnosti u uspjeh. Očekivati je da i prijeteća “artiljerija” iz briselskih rovova vrlo skoro (već u decembru ove godine) postane, tek smiješni prasak političkih petardi za ukućno uveseljavanje.

Politički ciljevi udruženih zločinačkih poduhvata s 90-tih, možda u većoj mjeri jesu projecirani na demografsku sliku dejtonske Bosne. Etnička čišćenja i višestruki genocidi su proizveli ciljani učinak teritorijalizacije naroda, ali oni jesu nastali u faktičkom stanju oduzetog prava na odbranu (nametnutog embarga), pa uz uvažavanje dokazanog karaktera rata i činjenice njegovog međudržavnog obilježja i sam Dejtonski mirovni sporazum ne može izdržati kušnju pravičnosti, ali i samog međunarodnog prava.

Adresa kojoj valja slati pravomoćne haške presude, nažalost, nisu samo bh. institucije pa ni one europsko-briselske, nego upravo ona institucija koja je naložila formiranje samog Haškog suda- Ujedinjene nacije i njen Savjet bezbjednosti. Upravo konačan pravorijek o bosanskom ratu, uz uvažavanje haških istina, može i mora donijeti institucija savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Nadati je se da će oktobar ponuditi upravo državnike koji će ovu zadaću moći iznijeti.