O tome kako je SPC, između ostalog, stekla veoma vrijednu imovinu u Crnoj Gori koja, pored vjerskih objekata, obuhvata i basnoslovno vrijedno zemljište u zemlji u kojoj se za svaki kvadrat zemlje od kamena mučno otimalo možemo steći utisak ako pogledamo nekoliko dokumenata u prilogu koji na slikovit način objašnjavaju to kao i potrebu da država zakonom riješi to pitanje.
Hajdar pašinu džamiju i Radulićima kod Bijelog Polja izgradio je Hajdar-paša Selim negdje pod kraj sedamnaestog vijeka u mjestu u kojem je živio i odakle je upravljao iednim administrativnim područjem i veoma velikim zemljanim posjedima. Džamiju je sagradio kao hajrat a zemljište oko nje uvakufio i ono je služilo kao mezarje (groblje).
Džamija je tokom Drugog svjetskog rata zapaljena i porušena prilikom pohoda četnika predvođenih Pavlem Đurišićem ne Bihor. Kraj tog pohoda u Bihoru nijedna džamija u mjestu kroz koje je ova vojska prošla nije dočakala cijela.
Kasnije komunističke vlasti su, uglavnom, dovršile ono što su započeli četnici pa je građevinski materijal sa džamija, uglavnom kamen ali i pretekla stolarija ili metalne rešetke sa prozora, krov i sl., korišten za izgradnju zadružnih domova, škola, prodavnica i sl.
Hajdar pašina džamije je, iako znatno oštećena, ostala da bude spomenik trijema stvarima: osmansko – bošnjačkoj arhitekturi; tradiciji zadužbinarstva (vakufa) kod Bošnjaka i tradiciji uništavanja islamskih vjerskih objekata od strane velikosrpske ideologije i njenih izvođača.
Ono što se izdešavalo kasnijih godina a uglavnom u periodu od 1996 g. pa negdje do 2006. g. sa imovinom građana Crne Gore najblaže se može nazvati crkveno-administartivnim pohodom na tu imovinu.
Veliki dio zemljišta koje se u katastarskim evidencijama vodio kao “Dobro sela”, posebno onaj oko manastira i crkava, preknjižen je na SPC bez ikakve valjane dokumentacije.
Takva sudbina zadesila je i Hajdar pašinu džamiju u Radulićima u pokušaju otimanja imovine ali i zatiranja kulturno-historijskih tragova Bošnjaka – muslimana u Crnoj Gori.
U administrativno – crkvenom pohodu na imovinu i bošnjačko-islamsku i osmansku kulturu ovaj vjerski objekat – džamija uknjižen je kao crkva.
Ova bi uknjižba, kasnije, mogla poslužiti za dvije stvari. Prva je da se vlasništvo nad objektom i zemljom uknjiži na SPC, što se desilo sa mnogo drugih, doduše pravoslavnih objekata i zemljištem oko njih. Druga je da se, a takvom su se argumentacijom služili mještani kada nisu dozvoljavali uređenje mezarja oko džamije i ostataka džamije, ustvrdi kako je tu nekada bila crkva i kako je to nekada bilo crkveno zemljište.
Još jedan podatak iz upisa potvrđuje tezu o zatiranju bošnjačko – islamskog nasljeđa ali i samog postojanja. Mezarje oko džamije uknjiženo je kao “vakupača kamenjar – krš” a ne kao groblje iako se radi o mezarju, što se može vidjeti na licu mjesta.
Bitno je ispratiti i tok upisa kako bi se stekao uvid u kontinuirano mijenjanje njegovog naziva od “džamija”, preko “džamija – crkva” do “crkva”, što može ukazati na smišljenost i perfidnost ovog postupka. Također je mezarje prvobitno pisano kao “groblje” pa preknjiženu u “kamenjar – krš”.
Ostalo je još samo da, kao na mnogo mjesta u Bosni i Hercegovini, bageri dovrše započeto. Bageri koje četnici Pavla Đurišića, na sreću, nisu imali. Da jesu u Radulićima bi se odavno na mjestu Hajdar-pašine džamije nalazila škola, prodavnica ili crkva.
Valja ovdje podvući, posebno potencirati, činjenicu da ovakvo što nije smjelo i nije moglo biti izvršeno bez svjesnog djelovanja uposelnika Uprave za nekretnine – PJ Bijelo Polje te da niko nikada nije postavio pitanje njihove odgovornosti koja se lahko može utvrditi i personalizivati.
Za sve ovo saznalo se kada su se mještani, služeći se katastarskom argumentacijom, pobunili protiv uređenja mezarja i džamije koje je organizovao Sahret Hajdarpašić prilikom sahranjivanja njegovog oca.
Zahvaljujući njegovom angažovanju i angažovanju IZ u Crnoj Gori danas je ova džamija u vlasništvu Islamske zajednice u CG i ima status nepokretnog kulturnog dobra.
Po svom nekadašnjem izgledu ova džamija ne sliči niti jednom arhitektonskom stilu na ovim prostorima, radi se o jednokupolnoj džamiji gradjenoj od lijepo klesanog kamena, zidova sirokih oko jedan metar, sa lukovima i svodovima od sige, sa keramičkim akustičnim loncima neuobičajenim za ovaj prostor u to vrijeme, na zidovima džamije još uvijek postoje ostaci farbe koji ukazuju na bogatu ukrašenost njene unutrašnjosti. Sve ovo govori o izuzetnoj kulturno-historijakoj vrijednosti autentičnog, jedinstvenog i rejetkog objekta, raskošne spoljašnosti i unutrašnjosti.
Piše: Ahmed Alijani (muhabet.me)