Kazaz i Kecmanović na istom zadatku

523

Piše: Nedžad AHATOVIĆ

„Ugledni sarajevski profesor“ sa Filozofskog fakulteta, Enver Kazaz dao je svoju ocjenu i mišljenje u vezi teze koju je iznio kandidat SDA za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda Šefik Džaferović.

Džaferović je najavio pokretanje Centra za istinu i pravdu, kojem će temeljni cilj biti progon ratnih zločinaca. Ovu inicijativu profesor Kazaz je ocijenio negativnim potezom, jer prema njegovom mišljenju „takav pristup produbljuje viktimizaciju Bošnjaka na kojoj SDA kao politička stranka gradi svoj politički diskurs decenijama“. Na stranu sad da li se ja slažem ili ne sa inicijativom Šefika Džaferovića, treba reći istine radi, da takav Centar postoji u Banjoj Luci već godinama i bavi se zločinima Armije BiH, HV i HVO-a, a to, interesantno, izgleda uopće ne smeta profesoru Kazazu.

No, daleko od političkog prepucavanja Fahrudina Radončića i Bakira Izetbegovića, ono što frapira običnog čitaoca je teza „uglednog profesora“ Kazaza iznesena vjerovatno u zanosu pisanja teksta pod ironičnim naslovom „Politički otirač pred vođinim vratima“ koja glasi:

„Esdeaovska viktimizacija Bošnjaka zasnivala se još u toku rata na klerikalizaciji žrtava. Prema njoj, Bošnjaci su u stravičnim zločinima ubijani isključivo zbog toga što su muslimani, a ne zato što su s druga dva konstitutivna naroda u BiH činom priznavanja zemlje u Ujedinjenim nacijama 1992. dobili međunarodno priznato pravo na suverenitet. Velikosrpski nacionalizam je na prostoru bivše Jugoslavije s istim ciljem ubijao i muslimane, i katolike, i ateiste, dakle, sve one koji nisu pripadali pravoslavlju. Agresija na BiH, vođena iz Miloševićevog velikosrpskog ideološkog središta, nije bila vjerski, već rat za teritorije i resurse koji se na njima nalaze“.

Ova teza je neodrživa iako u njoj ima pola istine i te ne zato što ja to tako tvrdim. Silvia Steininger je politologinja i pravnica, koja je na Heidelberškom institutu za istraživanje konflikata (HIIK) nadležna za istraživanje sukoba i napetosti u regiji Balkana. HIIK od 1992. godine godišnje objavljuje barometar konflikata (Conflict Barometar) koji predstavlja analizu globalnih sukoba.

“Podjele, secesionistička nastojanja, prosvjedi protiv vlade i provokacije na etničkoj razini: Balkan se ne smiruje”, riječi su kojima je ona nedavno u razgovoru za Deutsche Welle opisala regiju kojoj pripada i Bosna i Hercegovina.

U opširnoj analizi navodi se da na Balkanu postoje tri skupine sukoba i napetosti. Prva obuhvaća one vezane za etničke napetosti, koji su prije svega ostaci balkanskih ratova i zato su najčešće zastupljeni u zemljama bivše Jugoslavije. Druga grupa su tzv. klasični konflikti između opozicije i vlade, a njih u HIIK-u promatraju na nenasilnoj razini i u Rumuniji i u Bugarskoj, ili uz pojavu nasilja na Kosovu i u Makedoniji. Treća grupa konflikata su oni vezani uz militantne skupine kojih na cijelom Balkanu ne manjka. Ako se rat po tezi profesora  Kazaza vodio samo zbog teritorija i resursa, a ne i zbog promijene demografske strukture od kuda onda i dan danas postoje međuetničke napetosti, s obzirom na corpus separatum koji etnički čist entitet RS ima u skladu sa Dejtonom?

Da li je to zbog političkog diskursa SDA u kojem se glasačko tijelo stalno podsjećanja na žrtve ili zbog činjenice da su upravo te žrtve stradale zbog motiva stoljetne etničke netrpeljivosti i zagovaranja nacionalne inferiornosti, koja se pažljivo gaji i danas?

Dakle, prema profesoru Kazazu sukob u Bosni i Hercegovini je izazvan međunarodnim priznanjem BiH i velikosrpski nacionalizam se zbog toga jednako obračunavao sa svim onim elementima koji su bili za secesiju BiH od tadašnje Jugoslavije. S obzirom na tako rezoniranje profesora Kazaza postavlja se logično pitanje, da li bi u slučaju da su Srbi bili većina u BiH uopće došlo do referenduma o nezavisnosti i na kraju do rata? Naravno da ne bi, jer je rat i vođen da se tadašnjem političkom establišmentu bosanskih Srba na silu namijeni uloga da predominantno odlučuju o organizaciji vlasti u BiH, od čega se ni dan danas ne odriču koristeći entitetsko glasanje i poseban ustavni status entiteta RS kao mehanizam ucjenjivanja svih drugih naroda i građana u BiH. Što samo po sebi diskvalificira demokratski princip većine, kao i demokratski ustroj same države.

Interesantno, dr. Nenad Kecmanović, u svojoj knjizi „Nemoguća država“ (2012.) o karakteru posljednjeg rata kaže „Građanski, etno-nacionalni, rat koji je trajao tri i po godine, vodio se praktično između pristalica i protivnika bosanske državnosti. Sada se od potomaka protivnika te državnosti, to jest od dečaka koji su rasli kao izbeglice, u zaleđu fronta, kojima su očevi, braća i rođaci bili pobijeni, očekuje da polože zakletvu Bosni i Hercegovini.“

Da li slučajno ili ne, ali podudarnost sa tezama profesora Kazaza je očigledna, što je poznajući mišljenja i teze profesora Kazaza  morate priznati ipak pomalo frapantno! Mainstream političke i intelektualne misli u Srbiji, a tako i u entitetu RS, i prije i nakon rata nikada nije prekinuo sa aktivnim društvenim i kulturnim secesionizmom svih teritorija na kojima na Balkanu gravitira srpsko pravoslavno stanovništvo, jasno ga pri tom dijeleći od ostalih nacija i religija sa kojima su Srbi u svim krajevima bivše Jugoslavije živjeli u manjoj ili većoj ljubavi.

Ta aktivnost je u zadnjih 40 godina imala manji ili veći intenzitet u zavisnosti od interesa velikih sila i njihove posvećenosti Balkanu odnosno tadašnjoj Jugoslaviji. U tom kontekstu rat u bivšoj Jugoslaviji je poveden zbog ambicije jednog čovjeka – Slobodana Miloševića i njegove želje da neprikosnoveno vlada kompletnim ili onim prostorom nekadašnje države gdje je gravitiralo manje više srpsko stanovništvo, a koji bi kao takav prihvatila i međunarodna zajednica. Epizoda tog rata u Bosni i Hercegovini bila je bez ikakve sumnje plod agresije Miloševićeve kriminogene vojno-policijske hunte uz pomoć njegovih političkih satrapa u Bosni i Hercegovini. Agresija na Bosnu i Hercegovinu je u vojnom smislu izvršena sa najvećim stepenom brutalnosti upotrebe smrtonosne sile od kraja Drugog svjetskog rata u skladu sa gore spomenutim jasno postavljenim ratnim ciljevima. Stoga je Bosna i Hercegovina bila poprište totalnog rata koji je bio usmjeren kako na eliminaciju države Bosne i Hercegovine o čemu govori i profesor Kazaz, tako i na eksterminaciju jednog cijelog naroda – Bošnjaka.

Ova teza je nedvojbeno dokaziva.  Jedan od mnogih dokaza za to je uspostavljanje sigurnih područja UN-a u BiH početkom 1993. godine koje su se sastojale od zaštićenih zona Sarajevo, Tuzla, Goražde, Žepa, Srebrenica i Bihać. Dakle, područja u BiH u kojima su uglavnom živjeli Bošnjaci – Muslimani. Teritorija između tih UN zaštićenih zona bila je predmet nastavka agresije Savezne Republike Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu. S obzirom na silu bivše JNA s kojom su agresori de facto raspolagali, rezon međunarodne zajednice je bio da ukoliko stavi par bošnjačkih enklava pod zaštitu, a Srbi osvoje teritoriju između njih, Bosna i Hercegovina će kao država nestati i neće više biti razloga za eskalaciju i produžavanje sukoba.

To znači da je međunarodna zajednica okrenula glavu na masovno stradanje nesrpskog stanovništva na teritorijama kroz koje su tutnjali tenkovi i grmili topovi bivše JNA. S obzirom na takav rezon međunarodne zajednice u agresiju na Bosnu i Hercegovinu se početkom 1993. godine uključuje i Hrvatska, koja želi da obezbijedi teritoriju u Zapadnoj Hercegovini i Centralnoj Bosni kao ključni geostrategijski prostor za dalji nastavak rata za oslobađanje hrvatskog državnog teritorija. I jedan i drugi agresor na suvereni teritorij države Bosne i Hercegovine u svom vojnom i političkom djelovanju nastoje da broj Bošnjaka svedu na njima prihvatljivu zanemraljivu popisnu statistiku budućih novih dijelova teritorije Srbije i Crne Gore odnosno Hrvatske. Pored šovinističke politike nasilja i rastjerivanja stanovništva pod prijetnjom, oba agresora vrše fizičku dislokaciju u logore i masovnu likvidaciju Bošnjaka što se ne može podvesti samo pod njihovu krivicu zbog secesionističkih težnji naspram bivše Jugoslavije. Za sve ove tvrdnje postoje neoborivi materijalni i fizički dokazi koji su korišteni za izricanje pravosnažnih presuda direktnim sudionicima i počiniteljima zločina kao i njihovim nalogodavcima u okviru rada Međunarodnog tribunala za ratne zločine na području bivše Jugoslavije sa sjedištem u Den Hagu u Holandiji.

Dakle, ratni cilj oba agresora je pored uništenja države BiH bila i nasilna izmjena cjelovite demografske strukture stanovništva u BiH, kako bi takve etnički čiste teritorije preko referenduma i aneksija priključili u svoj državno-pravni okvir. U političkom smislu cilj je bio prikazati državu Bosnu i Hercegovinu kao „državnu zajednicu“ u kojoj se ne mogu uspostaviti demokratski odnosi na principu jedan čovjek jedan glas, zbog brojnosti Bošnjaka i mogućnosti da politički preglasavaju političku volju Srba i Hrvata.

Nažalost, od tog cilja se nije odustalo ni do danas.  Zato je instrumentima za vođenje rata bilo potrebno svesti teritoriju međunarodno priznate države BiH na niz nefunkcionalnih i teritorijalno nepovezanih enklava. Zamisao je bila da se politička prepreka u vidu populacije od oko 2,9 miliona ljudi koja stoji na putu ambicijama agresora da podijele državni teritorij Bosne i Hercegovine ukloni ili raseli svim raspoloživim vojnim, diplomatskim i političkim sredstvima. Dakle, radilo se o specifičnom tipu agresije i rata usmjerenom ka kombinaciji psiholoških i stvarnih pritisaka na cijelu jednu etničku zajednicu u BiH, kroz ubistva, nasilje, pljačku, silovanje, zastrašivanje, rastjerivanje i na kraju i fizičku eksterminaciju odnosno pravno-terminološki riječ je o genocidu nad Bošnjacima, ostvarenim kao vid konačnog ukidanja političkih prava tom narodu da predominantno odlučuje o organizaciji vlasti u Bosni i Hercegovini.

Činjenica je da je statistička dominacija bošnjačkog stanovništva u BiH bila stvarni izvor svih političkih neslaganja kako prije izbijanja agresije, tako i danas. Toj činjenici profesor Kazaz je suprotstavio ispolitizirano mišljenje o karakteru rata u BiH, gdje je primarni cilj bilo uništenje države, iako je 2,2 miliona ljudi dislocirano sa područja na kojima su živjeli u BiH od kojih je najveći broj bio upravo Bošnjaka. Ako je cilj bio uništenje države, zašto se ovoliki broj ljudi pokrenuo sa svojih ognjišta, zašto BiH nije okupirana i njena legalno izabrana vlast na taj način srušena, jer su na samom početku agresije postojali svi vojni i politički preduslovi za to. Da li je to bilo ne moguće izvesti zbog otpora Armije R BiH (što je također djelomično tačno) koja u vrijeme izbijanja agresije nije postojala ili je to zato što je postajo dogovor između Miloševića i Tuđmana postignut u Karađorđevu?

Jedno od svjedočanstava sa mirovne konferencije u Dejtonu kaže da kada je Posavina došla na dnevni red, Milošević je kazao – „Pa ja i Franja smo se oko Posavine davno dogovorili“!

Na ta pitanja profesor  Kazaz nije dao odgovor, osim što je nažalost, pokušao da vađenjem iz konteksta jednog od razloga izbijanja rata u BiH diskreditira kandidata SDA za člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića.   

Osuđeni ratni zločinac Goran Jelisić, alias „srpski Adolf“ je u logoru Luka kod Brčkog imao vrlo specifičnu metodu mučenja logoraša.  On bi u pijanom stanju navečer izvodio grupu logoraša, koja bi trčala oko njegovog automobila u ritmu muzike koju bi on puštao sa auto-kasetofona, a onda bi paljenjem svjetala na automobilu zaustavljao logoraše i izdvajao iz grupe one koji su obasjani farovima. Ti ljudi bi bili zatim zvjerski mučeni i ubijani na najsvirepiji mogući način. Ako sudimo po tome što uvaženi profesor Kazaz kaže, ti ljudi su ubijeni, jer su bili za suverenu, nezavisnu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu. Sa druge strane, osuđenom ratnom zločincu Goranu Jelisiću je bilo svejedno, ko je za BiH, a ko nije.

Ne vjerujem da je on vršio „anketu“ po tom pitanju, njemu su svi Bošnjaci odnosno „Turci“ bili ljudi inferiorne i izmišljene nacije koje može da ubija kako god hoće i kada god hoće i to kako su on i ini zločinci tada mislili potpuno nekažnjeno.