Stjepan Kljuić rođen je u Sarajevu 1939. godine. Studirao je na Filozofskom fakultetu, od 1965. do 1971. godine radio kao novinar u Oslobođenju, a potom bio dopisnik zagrebačkog Vjesnika.
Od 1990. do 1992. godine bio je predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, a nakon odlaska iz te stranke osnovao je Republikansku stranku BiH. Političar, novinar i pisac, Kljuić je bio član Predsjedništva BiH od 1992. do 1996. godine. Osim svog političkog angažmana, poznat je i kao autor nekoliko knjiga, od kojih su najpoznatije Izdaja Bosne i Ferhatović, majstor driblinga. “Dva najvažnija muslimana u povijesti Bosne jesu Safvet-beg Bašagić i Asim Ferhatović-Hase”, kazat će Kljuić na početku razgovora za Stav.
***
Za vrijeme komunizma postojala je jedna fantastična sintagma: Unutarnji i vanjski neprijatelj. Nas su koštali unutarnji neprijatelji. Franjo Tuđman nije imao pojma o Bosni. Slobodan Milošević je znao nešto više zahvaljujući vojnim strukturama. Kada kažem da je Zagreb krvnik bosanskih Hrvata, onda oni u Zagrebu pjene. Ali je to tako. To što su Grude postale centar politike bosanskih Hrvata, a ne Sarajevo jeste izdaja hrvatstva, to je provincijalizam. Ne smije se zaboraviti da Hercegovina, za vrijeme Osmanskog Carstva, nije bila administrativna jedinica. Bila je toliko beznačajna da je pripadala Imotskom. Hrvati su prelazili na islam pa su se onda vraćali na katoličanstvo kada je došla Austrija, ali su zadržali prezimena; Muselimović, Alilović, Pašalić. Asanović… I onda su devedesetih i to malo što su imali upropastili. Lažna tendencija može napredovati do izvjesnog vremena, ali u krajnjoj tački pada, kaže filozof. Tako je i ovdje. Kada vidiš fizionomiju ljudi koji vladaju od Srbije do Hrvatske, sve ti je jasno.
***
Tuđman sa mnom nije mogao manipulirati. Ne smije se zaboraviti da je Gojko Šušak bio najopasniji čovjek u to vrijeme. Šušak je ubijao. Tuđman, kakav god da je bio, nije ubijao. Tuđman je bio zadrti, knjiški oficir. Nije bio operativac kao što su bili Antun Tus i Martin Špegelj. Bio je predsjednik “Partizana”, tjerao hrvatsku djecu da igraju za “Partizan”, inače im je alternativa bila služiti vojni rok u Strumici. To što se politika vodila iz Gruda je zagrebačko maslo, tragedija hrvatskog naroda pogotovo zato što ju je vodio Mate Boban, agent UDB-e. Kada su bile demonstracije u Imotskom 1971. godine, policija poslika prisutne i preda slike s njihovim imenima Komitetu. Iz Komiteta javljaju da se izuzme drug Mate Boban jer je on na skupu bio po službenoj dužnosti.
***
Gojko Šušak je spiritus movens hrvatskog zla. Tuđman je bio narcisoidna figura. Nije imao nikakvog znanja o Bosni. Rekao sam mu da mu je bilo bolje da je otišao na pregovore u Pećku patrijaršiju nego u Karađorđevo. Jer to je Karađorđevo bilo najtragičniji događaj za Hrvate u miru. Svi Hrvati koji su nešto značili su prije toga uklonjeni. U zatvoru je Vlado Gotovac, Savka Dapčević i Mika Tripalo su u izolaciji, Veselko Tenžera ostaje bez posla. Kao “mali” sam ostao bez posla u Oslobođenju. Dolazi emigracija po mene, ali ja neću emigraciju. Nemam nikoga među njima, a i ne volim slušati. U Sarajevo je došao Bruno Bušić, njegova sestra Zdravka bila je kasnije u uredu predsjednika Tuđmana. Bruno je bio obrazovan, ali zadrt čovjek, nije bio za ove naše prilike. Kada je došao u Sarajevo, prvo sam ga odveo na Bistrik, do Svetog Ante i do Careve džamije. Objasnio mu šta je Baščaršija, šta Stara pravoslavna crkva, šta židovski hram, pa ga onda doveo na česmu ispred Begove džamije. Idemo ka Katedrali i prolazimo Štrosmajerovom. Bušić je teško govorio pa me je gurao i pokazivao rukom na tablu na kojoj je ćirilicom bilo napisano Ulica Josipa Juraja Štrosmajera. Kazao sam mu da je bolje da piše Štrosmajerova ćirilicom nego Cara Lazara latinicom. Tada me je zavolio, ali ja nisam htio s njim, kazao sam mu da će me ubiti KOS ako budem s njima a ako ne budem slušao emigraciju, ubit će me ona. Ostao sam ovdje. Zato sam znao odbrusiti Šušku, koji je do rata gladio muda po Kanadi.
***
Da je sve bilo legalno, nikada me ne bi mogli smijeniti s mjesta predsjednika HDZ-a. Statut stranke sam prepisao od Tuđmana, a Tuđman je Statut prepisao iz Sjeverne Koreje. Kada sam vidio da pripremaju odluku da se ne izglasa referendum, shvatio sam da je ozbiljno. Imam većinu, ali drugi je februar. Mrak je već, ljudi iz Bosanskog Šamca, Bosanske Krupe, Bihaća viču da su uz mene, ali da moraju doći makar do Sarajeva tokom dana jer su već barikade, ljudi se boje ići noću na put. Tada u salu ulaze neke ličnosti četvrtastih glava, Tuta, Štela, kako li su se već zvali. Spisak onih koji imaju pravo glasa je kod mene, ali Tuta prijeti, viče da je odležao 12 godina zbog hrvatstva i da se sad njega pita iako svi znaju da je odležao zbog lopovluka. Prekinem sjednicu i imam status predsjednika u ostavci. Boban je htio nastaviti sjednicu, ali nije imao načina jer je to bilo suprotno Statutu. Računao sam da ćemo izaći na referendum, nakon što dobijemo referendum, održat ću konvenciju i likvidirati ove što su bili protiv referenduma.
***
Bio je neki Ivan Bender, potpredsjednik stranke. Kada je potpisan Vašingtonski sporazum, on je govorio da nema federacije bez konfederacije. To je ono što su njih dvojica i dogovorili, da uzmu ono što hoće, Milošević i Tuđman. Tri puta sam svjedočio u Hagu i nikad ni s jednim zatvorenikom nisam srdačnije razgovarao kao tada s Miloševićem. Kada sam polazio kući, on mi kaže: “Sretan put.” Okrenem se i kažem: “Hvala.” Šta ću, ne mogu mu reći “sretan ostanak”. Milošević je meni govorio: “Stjepane, kako, bre, Franja hoće, a ti nećeš?” Kažem mu da je to jednostavno, da je lako tuđim gloginje tresti. Ovo nije Franjino. Ovo je moje. Onda meni Milošević objašnjava šta pripada Hrvatima. “Bihaćka krajina, Livno, 70 posto Čapljine, Neum i ceo Prozor.” Počnem se smijati do suza. Čuj “ceo Prozor”. Pa u Prozoru nikada nije bilo Srba, jednom naišli Đujićevi četnici u Drugom svjetskom ratu, poklali sve što su zatekli i otišli. I sada on nama kao nešto daje.
***
Referendum je najznačajniji datum u historiji Bosne i Hercegovine, na referendumu je 64,7 posto ljudi izašlo i dalo glas za Bosnu, a nije se moglo glasati u ustaničkim Šekovićima, Drvaru, Šipovu… Sjećam se dviju zanimljivosti. U Trebinju su četnici pustili da se glasa, a onda su mislili oteti vreću s glasačkim listićima. Meddžida Kreso, predsjednica Izborne komisije, Trebinjka je, ona zna njihove metode. Ona im pobjegne s vrećom kroz prozor. Jasmin Odobašić, čuveni pronalazač posmrtnih ostataka nestalih, imao je dobrog prijatelja Srbina, advokata. On je bio predsjednik Komisije i na zadnji ulaz izađe s vrećom, taj ga prijatelj odbaci do Doboja i tako spase listiće. U takvoj atmosferi imati 64.7 posto glasova bilo je ogromno. Građani srpske nacionalnosti dali su ogroman doprinos na referendumu. Muslimana je u tom trenutku 42.6 posto, ali ih je moglo glasati oko 37 posto. Puno ih tada nije glasalo, policajci, neki današnji generali, pripadnici JNA, oni što su radili u Beogradu, u administraciji i službama, malo je onih među njima koji su glasali.
***
Hrvati su glasali na referendumu jer su iza sebe imali Vatikan i fra Petra Anđelovića. Izlazak Hrvata na referendum inkompatibilan je dogovoru u Karađorđevu. Tuđman Hrvatima u Bosni i Hercegovini nikada nije rekao “izađite i glasajte” nego je, pod pritiskom Vatikana, u subotu rekao: “Izađite na referendum.” Nije rekao kako glasati. Mi smo imali infrastrukturu. Fra Petar Anđelović je u Nedžarićima okupio 380 franjevaca, popeo sam se pred njima na stol i govorio im kao s oltara. Onda smo krenuli.
***
Mi smo dobili izbore u deset gradova gdje nismo bili većinsko stanovništvo. U Kotor-Varoši smo bili treći po brojnosti. Srbi, Muslimani pa Hrvati. Muslimani su bili neorganizirani, i ne znaju za Kotor-Varoš. Poslije prvog kruga SDA otpala, ostali mi i Srbi, koji tu vladaju već decenijama. Imao sam jedan kombi u kojem sam putovao po Bosni. Bio je tamo jedan poslanik Anto Mandić, direktor Kožare. Kažem mu da mi dovede lokalnog hodžu. Oni se k’o ljutnuše, došao predsjednik HDZ-a, a traži hodžu. Dođe hodža. “Sabah hajrola, efendija”, kažem mu. U njega se bijeli ahmedija, čista k’o snijeg. Pitam kako su prošli na izborima, kaže da su izgubili. Imaju pare i hoće da prave džamiju, ali vlast ne da. Kaže mu ovako: “Efendija, ne vjerujem ja tebi ništa, ali haj’mo se dogovoriti. Idi po selima, reci ljudima da glasaju za HDZ, a ja ću ti dati ne samo potvrdu da se može graditi džamija nego i 300 ljudi na mobu.” Besa? Besa! Kažem mu da ću ga pratiti jel agitira. I, bogami, hodža ode i mi dobijemo izbore. Mene prisluškuju, u tom trenutku svako svakog sluša. Onaj mali Munir Alibabić sluša sviju, ali imaju četiri profesionalna agenta, Srbina, koji za pare slušaju svakoga. Radovan Karadžić sluša mene, onda se i ja dosjetim pa počnem plaćati te agente da i ja slušam njega. Mi dobijemo izbore u Kotor-Varoši i slušam. Karadžić se dere na nekog svog Peru, koji mu je glavni čovjek tamo: “Pero, mamu ti tvoju, pa znaš li ti da je Kotor-Varoš oduvek bio srpski?” Pero se jadan brani i kaže mu: “Pa što niste i vi jednom došli ovdje k’o onaj bradonja iz HDZ-a?” Onda ja Karadžiću, da mu dam do znanja da sad i ja njega slušam, kažem: “Radovane, nemoj da galamiš na Peru, nije, bre, Pera kriv.”
***
Aliji Izetbegoviću sam dva puta spasio glavu. Prvi put 1991. godine, kada mu je istekla prva godina mandata predsjedanja Predsjedništvom BiH. Srbi hoće da se mijenja predsjedavajući. Slušao sam prije toga razgovor Nikole Koljevića i Karadžića, kada mu Koljević kaže da su našli Franju Borasa jer se s “onim Kljuićem ne može ništa dogovoriti”. Ustane Nikola Koljević, kaže da je istekla godina dana Alijinog mandata, da bi bilo dobro da se zamijeni predsjedavajući i da oni predlažu Hrvata. A Hrvat svakako treba doći. I predlažu da to bude Boras. Ustanem i kažem im da nikada više Srbi neće birati Hrvata u Predsjedništvu. Onda riječ uzme Biljana Plavšić i kaže da predlaže, ako se ne možemo dogovoriti, Ejupa Ganića, Jugoslavena. A Ganić se poče utezati, popravljati kravatu, on kao kandidat. Zagalamim opet i kažem Aliji da stavi to na glasanje. Jednostavno je, da sam na to pristao, dva su Srbina, dva su Hrvata, vjerovatno bi uz nas bio i Fikret Abdić i Alije više nema.
***
Nije tačno da ne volim Aliju, ali se mora reći da je velika i njegova odgovornost za ovo što nam se dešavalo. Zamjeram mu najviše što se okružio isključivo pripadnicima “Mladih muslimana”, ljudima koji nisu imali političku naobrazbu. Vjerovao je Jahiću i Mahmutćehajiću, ubačenim agentima KOS-a, onda dovede i Muhameda Čengića. Sve ih je nagradio iako ti ljudi nisu zaslužili da budu nagrađeni. Sve sam o Mahmutćehajiću napisao u svojoj knjizi, neka demantira i tuži ako smije i ako ima kontraargumente za napisano. Bosna je imala multinacionalnu podlogu, referendumska Bosna bila je jako značajna, ali je to počelo nestajati uklanjanjem kadrova u Sarajevu. Ostali su samo patuljci koji slušaju. Tako je izgubila dobar dio potencijala i kvaliteta koji je imala.
***
Ja sam čovjek kojem su Bošnjaci bliski, orođen sam s njima. Sestra mi je udata za Bošnjaka, moja je kćerka udata za sarajevskog Bošnjaka. Meni je Karadžić nudio novac da budem uz njega, a ne da budem uz Aliju. “Ti si seljak, primitivac koji nije iz Bosne i ne voliš Bosnu”, odgovorio sam mu kada mi je prigovarao što sam stalno uz Aliju. Tuđman mi je nudio da budem uz njega, da budem ambasador u Argentini, uzmem vilu i da uživam. Nisam to htio. Okupio sam tim ljudi koji je bio za Bosnu. Vitomir Lukić, čuveni književnik, bio je moj potpredsjednik, u Mostaru Damjan Vlašić, pa onda doktor Mandić, pa Barišić, pa Martin Udovčić, profesor u Travniku. Imali smo tim za Bosnu i Bobana sam porazio na Konvenciji stranke. Moja je politika bila politika Bosne, politika bosanskih franjevaca, Ivana Franje Jukića, bosanskog HSS-a… Meni nije padalo na pamet sve to baciti i otići u Grude, piti vino i ratovati tuđom djecom, ali isto tako zamjeram debelo Sarajevu što je odustalo od takvog koncepta multinacionalnosti. Nije se to nikako smjelo uraditi.
***
Za mene, Dayton je donio kapitulaciju Bosne i Hercegovine. Svi ljudi koji su činili delegaciju BiH u Daytonu su, kada su ulazili u vlast, dali zakletvu da će čuvati i braniti državu Bosnu i Hercegovinu. Nisu branili. Nisu trebali popustiti pritisku Clintonove administracije. Mi smo bili u ofanzivi, napredovali smo vojno i trebali su riskirati i nastaviti čak i pod prijetnjom bombardiranja. Ja bih dao glavu, ali ne bih potpisao. Sada ispada da su se tamo borili za Ustikolinu, a ne za Doboj, Modriču ili Bosanski Brod. Za mene je isto tako vrlo upitan kredibilitet članova delegacije koja nas je predstavljala u Daytonu. Ivo Komšić i Miro Lazović za mene nisu bili kredibilni da budu dijelom delegacije. Da li bih uspio nešto promijeniti da sam bio u Daytonu, ne znam. Možda bi me neki Bobby odveo ustranu i zavrnuo ruku, ali bih ja rekao. Ne bih šutio, rekao bih i napustio bih to.
***
Ne radim ništa, završio sam sve što sam trebao uraditi. Pišem rodoslovlje svoje familije. Stara smo porodica, posljednji sam muškarac u njoj i želim podsjetiti na svoje pretke koji su bili veoma časni ljudi. Pradjed Gaspar poginuo je braneći Bosnu od austrougarske vojske, bio je u društvu Hadži Loje, Avde Jabučice i ostalih velikana. Jedan od mojih predaka bio je gazda i pjesnik, jedan stric bio je jedan od organizatora Drugog kongresa Komunističke partije Jugoslavije u Dresdenu 1928. godine, drugi stric je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio zatočen u logoru u Wiener Neustadtu, a najmlađi je stric odveden u Jasenovac i tamo ubijen. Ploča s njegovim imenom nalazi se na tvrđavi na Vracama. Pišem o svom životu, gdje sam bio, šta sam i s kim radio. Imam divnu kćerku i divnog zeta, dvije unučice. Zato pravim taj portret svoje familije da djeca, kada narastu, ako ih bude proganjao duh Bosne, znaju ko su i šta su.
***
Nažalost, ne razmišljam o budućnosti. Vidim da se Bosna topi. Star sam čovjek, umrijet ću sa svojim uvjerenjima, ali da mi je neko prije 50 godina rekao šta će biti od Bosne, ja bih se s njim pobio. Voljeti Bosnu, ljubiti je kao domovinu je iscrpljujuća, mukotrpna stvar. Ali obični ljudi koji je vole ne mogu od toga odustati jer je to u genima. Nažalost, danas je sve manje patriotizma, a sve više lopovluka. Bosnu u svijetu ne diskvalificira to što u njoj živi puno muslimana, nego zato što u njoj ima puno lopovluka.
