Kome to prijeti Aleksandar Vučić?

253

Piše: Nedžad AHATOVIĆ

Predsjednik Glavnog odbora SDS-a Milan Miličević, nedavno je u toku velikih debata o akcizama u Parlamentu BiH ponovio tezu o ukidanju Oružanih snaga BiH.

„Oružane snage nas godišnje koštaju 300 miliona KM ili trećinu budžeta zajedničkih institucija i imaju oko 10 000 profesionalnih vojnika i oko 1 000 civilnih službenika, a za koje svake godine zbog određenih godina starosti, izdvajaju se ogromna sredstva za otpremnine. S obzirom na perspektivu da sve zemlje regiona budu članice Evropske Unije, a okruženi smo sa samo tri zemlje, svrsishodnost postojanja Oružanih snaga BiH nema perspektivu, pogotovo u ovom obimu“ – rekao je Miličević.

Prema podacima portala Global Fire Power, Bosna i Hercegovina se trenutno nalazi na 126 mjestu od 136 zemalja koje se rangiraju u vojnom smislu. Srbija se na toj ljestvici nalazi na respektabilnom 78 mjestu, a Hrvatska na čak na 72 mjestu. Dakle Oružane snage BiH prema vojno analitičkom mjerenju koje vrlo učestalo radi vrlo cijenjeni portal Global Fire Power, barem na papiru ne predstavljaju ozbiljnu vojnu prijetnju svojim susjedima.

Zašto je to tako odgovor na to pitanje trebaju da daju odgovorni političari na vlasti koji se radije bave spinovima, šovinizmom, nacionalizmom, negiranjem genocida, međusobnim podmetanjima, kriminalom i zaštitom kriminala i korupcijom, nego vrlo ozbiljnim temama kakva je odbrana domovine. No, i pored toga, političari iz manjeg BiH entiteta stalno potenciraju ukidanje Oružanih snaga BiH i demilitarizaciju BiH pravdajući to značajnim uštedama u budžetu.

Zadnjih dana smo svjedočili vojnoj vježbi Vojske Srbije u Kraljevu kojoj su asistirali specijalni sastavi policije i žandarmerija simbolički nazvanoj „Zajednički udar“ (aludirajući valjda na činjenicu da je toj vježbi bio prisutan i regionalni predsjednik manjeg BiH entiteta Milora Dodik). Na vježbi je prikazano rješavanje talačke situacije u objektima, motornim vozilima i neutralisanje terorističke grupe u zaposjednutim objektima. Na vježbi je prikazana nova oprema i naoružanje Vojske Srbije i specijalnih sastava policije i žandarmerije. Sve to je, kako je rekao predsjednik Srbije, pokazalo da su jedinice oružanih snaga Srbije spremne da reaguju u slučaju napada i zaustave svakoga ko misli da probleme danas treba rješavati nasiljem. Ali i pored impresivne demonstracije sile, sposobnosti i pokazivanja novih automatskih pušaka, vojne tehnologije i oklopnih vozila proizvedenih u vlastitoj namjenskoj industriji, i Beograd i Banja Luka smatraju da ipak treba ukinuti Oružane snage BiH. Bez obzira u kavom su one stanju danas. I to nešto govori.

Kako bi ova demonstracija sile bila dobro shvaćena sa spomenute vojne vježbe upućene su verbalne prijetnje koje se neizravno odnose na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. 

–  „…Nismo spremni, ponavljam, i nećemo nikada prihvatiti nekakve nove oluje niti smo spremni za novi egzodus ili zločin nad Srbima. Nikome to nećemo dozvoliti”, kazao je Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije.

Dodik je dodao kako je zadovoljan prikazanim vještinama specijalnih sastava Vojske i policije Srbije i da je to ohrabrujuća poruka za entitet RS. Ako se sa druge strane fokusiramo na dosta zaoštrenu retoriku na relaciji Beograd – Zagreb posljednjih mjeseci, na koju se najviše i osvrnuo predsjednik Vučić tokom svog izlaganja, može se zaključiti da je bar što se Hrvatske tiče, ona svoj problem sa sukobima i rješavanja problema silom, riješila još 1995. godine i to za nepuna 84 sata u okviru strateške vojne akcije pod kodnim nazivom vojno-redarstvena operacija „OLUJA“.

Vjerovatno se iz tih razloga u svom govoru predsjednik Vučić i dotiče tog termina, aludirajući na skoro kolektivno iseljavanje Srba iz Hrvatske nakon političke i vojne propasti kvazi države Republike Srpske Krajine.

Sa druge strane Bosna samo po sebi nikada nije generirala krize i ratove, uvijek su nam kroz historiju i krize i ratove donosili drugi. Kako tada tako i danas Bosna je uvijek na nišanu velikosrpskih i velikohrvatskih nacionalističkih ambicija i otvorenih teritorijalnih aspiracija. Zato se niko od naših susjeda i ne libi na nam priprijeti s vremena na vrijeme čisto da nas na taj način napomene gdje nam je mjesto. Da nam i na taj način saopće da su Bosna, kao i njen najbrojniji narod Bošnjaci kulturno, historijski, edukativno, nacionalno, jezički i vjerski inferiorni.

Sa ovakvim nazovi ispadima Srbija pokazuje kroničnu nesigurnost i nedoraslost vremenu u kojem svi zajedno živimo, vremenu naprednih tehnologija, sofisticirane kulture društvenih mreža koje same po sebi generiraju dijalog kao temelj međusobnih odnosa kako na mikro tako i na makro planu. Treba ipak biti svjestan da sukobi ratovi nikada ništa dobroga nikom nisu donijeli.

Nažalost naši susjedi, a posebno Srbija, izgleda još uvijek nisu na tom nivou civilizacijskog razvoja i državničke kulture da razlike koje definitivno postoje među nama rješavamo zajedno putem normalnog dijaloga. Naprotiv, pokazivanjem uvjetno rečeno mišića, Srbija se i dalje drži patetične sintagme „Srbija se saginjati neće!“ iako mi svi na Balkanu vrlo dobro znamo da se u Drugom svjetskom ratu vladajuća Srpska kraljevska dinastija Karađorđevića podobro savila, izdala i ostavila Jugoslaviju fašistima.

U tom kontekstu interesantno je bilo slušati predsjednika Vučića kako u Kraljevu ponosno melodramatičnim tonom izgovara:

“Ni vi ni mi ništa preče od Srbije nemamo. Srbiju volimo više od svega i nizašto je nikome nećemo dati. Živjela Srbija!“

Međutim, historija neumoljivo opovrgava predsjednika Vučića. Naime opšte je poznata stvar da je u posljednjem globalnom sukobu koji je ove prostore zahvatio u periodu od 1941. do 1945. godine, njemački General Maksimilijan Fon Vajs  koji je komandovao fašističkim trupama u okupaciji Kraljevine Jugoslavije, 17. aprila 1941. godine dao samo sat vremena predstavniku jugoslavenske kraljevske vojske generalu Radivoju Jankoviću da prihvati bezuslovnu kapitulaciju. Koliko je situacija u vojnom smislu bila beznadežna tog dana govori i podatak da general Janković nije raspolagao informacijama o tome gdje se nalaze trupe kraljevske vojske na terenu niti kako stupiti u vezu sa jedinicama kako bi se naredba o predaji nakon potpisane kapitulacije ispoštovala.

General Fon Vajs je, nakon što je potpisao kapitulaciju ne trepnuvši, svog kolegu Jankovića vrlo ljubazno i nadasve precizno upoznao sa vojnom situacijom u Kraljevini Jugoslaviji zaključno sa 09:00 sati tog dana i ponudio mu pomoć kod uspostave veze sa jedinicama kraljevske vojske na terenu. Toliko o tome šta bi ko dao, šta ko voli i šta je kome preče.

Ako ostavimo povijest za trenutak po strani i uzmemo samo zadnji odbrambeno oslobodilački rat 1992.-1995. godine u BiH, agresor na našu zemlju je u posljednjih 12 dana rata bio prisiljen da se povuče sa 800 km2 okupirane teritorije uz velike gubitke. Ukupni gubici agresora na Republiku BiH, prema nekim zbirnim podacima koji se odnose i na BiH i Hrvatsku za četiri godine rata iznose 54.000 mrtvih i preko 90.000 ranjenih, od tog broja najmanje 22.000 mrtvih i oko 40.000 ranjenih je neposredno sa područja uže Srbije.

Pri tom niti jedna od zaraćenih strana nikada nije borbeno djelovala na teritoriji Srbije. Naprotiv, Srbija je sa svojim tadašnjim vojnim efektivima učestvovala u međunarodnom konfliktu u BiH i to prema priznanju srbijanskog Ministarstva pravde koje je u slučaju izručenja profesora Ejupa Ganića 2010. godine tu činjenicu priznalo i pismenim putem.

Duboko sam uvjeren da većina ljudi na Balkanu smatra da vrijeme sukoba treba ostaviti iza nas, treba otvoriti novu stranicu saradnje i prosperiteta između svih naših ravnopravnih zemalja na Balkanu pa i Srbije. Uostalom i Bosna kao nepostojeća država koja u trenutku izbijanja agresije nije imala oružanu silu i Bošnjaci kao tzv. „kulturno inferiorna kvazi nacija“ su se odbranili i opstali i zbog toga ne trebaju nikom da se pravdaju.

No, upravo zato im se i danas prijeti, kako njima tako i Bosni za koju su sudbinski vezani. Smatram da te razlike treba prevazilaziti međusobnim dijalogom i zrelom političkom vizijom zajedničke budućnosti pod kišobranom EU i NATO-a. A retrogradne postavke rješavanja međusobnih problema ili prekrajanja granica i uspostave velikodržavnih projekata silom treba zaboraviti, jer su žargonski rečeno „propali kao žeton“ uz visoko plaćenu cijenu u ljudskim životima.

Treba prihvatiti realnost da je Bosna i Hercegovina nezavisna i suverena država i da ona ima suvereno pravo da svoje unutrašnje političko uređenje i članstvo u vojnim ili ekonomskim savezima određuje samostalno u skladu sa voljom demokratski iskazane većine.

Uostalom, ko joj to može zabraniti…