Vjerovatno u cijeloj Bosni i Hercegovini nema porodice koja se toliko visoko dizala i nisko padala od Ivankovića iz Širokog Brijega, svima ipak poznatijima kao Lijanovići.
U skoro 30 godina novije povijesti, od 90-ih, prošli su sve i svašta: pokretali su i gasili bezbrojne biznise, najavljivali milionske investicije u svim mogućim valutama pa odustajali od njih, onda su bili hapšeni, osuđivani, zatvarani, oslobađani, i tako ukrug, sklapali su i razvrgavali politička i ina prijateljstva i savezništva, vjenčavali se, pa tako i razvodili pod svjetlima reflektora…
Sve je to do sada jedva stalo u dvije podeblje biografske knjige i jedan scenarij za nikada snimljeni film.
Najteža djela
Javnost i običan svijet toliko se navikao na njih da ih više malo što može iznenaditi. Pa i kad je riječ o posljednjoj presudi od ukupno 22 godine zatvora, koliko je Sud BiH “odrezao” dvojici od četvorice braće, Jerku (12) i Slavi (10). Za utjehu im jedino može biti da je krivnje oslobođen brat Jozo Ivanković.
A teretilo ih se za najteža djela – za organizirani kriminal, pranje novca i poreznu utaju. Lijanovići su, prema onome što je potvrdio i sud, istina prvostupanjski, organizirali pravu kriminalnu organizaciju i u nju su uključili još osam osoba, te čitav niz preduzeća.
Sve je funkcioniralo na način da se osnivalo tvrtke s minimalnim osnivačkim ulogom od 2000 konvertibilnih maraka, te potom sastavljalo ugovore o zakupu prostorija, proizvodnih pogona i licencijama. Takve bi tvrtke djelovale određeno vrijeme bez plaćanja poreza, potom su zatvarane, a istovremeno su osnivane nove na koje su se prenosili imovina, sirovine i oprema, a država nikada nije mogla naplatiti dospjela dugovanja.
Tužilaštvo BiH procijenilo je da je skupina s Lijanovićima na čelu na taj način oštetila budžet Federacije BiH za najmanje 13 miliona KM, odnosno za oko 6,8 miliona eura.
Sve se to događalo od 2007. do 2011. godine, odnosno prije nego što će Jerko Ivanković preuzeti funkciju ministra poljoprivrede i dopredsjednika federalne vlade u Sarajevu.
Iako bez ikakvog izbornog legitimiteta i sa zanemarivim brojem osvojenih glasova među Hrvatima u BiH, ušli su preko svoje privatne stranke Narodne stranke radom za boljitak u vladu tzv. Platforme, koju su navrat-nanos i uz izdašno pokroviteljstvo međunarodne zajednice sklepali SDP i Zlatko Lagumdžija.
Muljanje s poticajima
Međutim, ni to razdoblje nije ostalo bez krim-repova, jer je protiv Jerka pokrenut sudski postupak zbog muljanja poljoprivrednim poticajima. Ako su ih željeli dobiti, tamošnji su seljaci morali odmah nakon isplate ni manje ni više nego polovinu dobivenog novca vratiti u džep ministru i njegovim ljudima. Za ta nedjela Jerko Ivanković je prvo odležao osam mjeseci u pritvoru, da bi početkom ove godine na sudu u Tuzli dobio devet godina zatvora.
Od svega je Ivankovića možda najviše zabolio dio potonje presude prema kojoj se dvije godine neće moći baviti nikakvom ministarskom dužnošću. To ga ipak nije spriječilo da se na nedavnim općim izborima u BiH kandidira za hrvatskog člana kolektivnog Predsjedništva.
Od petorice kandidata dobio je uvjerljivo najmanji broj glasova, nekih 6000 ili jedva iznad jedan posto. I dok bi za mnoge to bila blamaža, Jerko ne misli tako, jer dobro zna što je politika donijela njegovoj porodici.
Stari Lijan, kako su zvali glavu porodice– oca Stipu, 60-ih je godina prošlog stoljeća na hercegovačkoj škrtoj zemlji u svojem Docu znao da porodicu može prehraniti samo trgovinom, a jedini je izbor bio hoće li to biti voće, povrće, duhan ili meso.
I godinama je, kažu upućeni, tavorio na granici legalnosti dok nije pala odluka o – mesnici. Prva je bila 80-ih kod Širokog Brijega, pa u Mostaru, ali se otvorilo kad mu je politički moćnik tog doba Jole Musa omogućio posao s društvenom prehranom u gigantu “Aluminiju”, koji je na vrhuncu zapošljavao 3500 ljudi.
Rat je tek nakratko prekinuo planove o pravoj industriji. Vlast u Zagrebu preuzeli su zemljaci Gojko Šušak i Jozo Martinović, i uz njihov amin Lijanovići ulaze u poslove s HVO-om, ali i s HV-om. Isporučivalo se što je trebalo i što nije trebalo, naravno po cijenama daleko višima od realnih i primjerenima trenutku.
Vrhunac političke protekcije bio je kad je tokom operacija u jugozapadnoj Bosni sva stoka koja je ostala nakon bijega Srba dekretom prebačena u Lijanovićeve klaonice.
Eksplozija pred kućom
Ljubav s HDZ-om trajala je do konca ’90-ih. Nakon smrti Šuška, a onda i Tuđmana, potražili su novog političkog zaštitnika. Našli su ga u liku Stjepana Mesića, koji se 2000. useljava na Pantovčak. Kažu da prijateljstvo s porodicom iz Širokog Brijega datira iz druge polovine ’80-ih, kad je Mesić svoje bližnje krstio u tamošnjoj crkvi.
Što pod Mesićevim mentorstvom, što američke ambasade u Sarajevu, Lijanovići su prvo osnovali stranku pa su se ubrzo našli u vladi tzv. Alijanse, još jednom propalom eksperimentu međunarodne zajednice kad je u pitanju BiH.
Dogovor među braćom bio je da će Jerko i Mladen u politiku, a Slavo i Jozo neka vode biznis. U prvom dijelu priče išlo je toliko dobro da se Jerko u jednom trenutku našao i u Bijeloj kući kao gost.
Da im neki iz HDZ-a BiH nisu oprostili izdaju, posvjedočio je trenutak kad je ispred porodične kuće u Širokom Brijegu jedne noći odjeknula eksplozija. Istini za volju, i Lijanovići su se kasnije osjetili toliko moćnima da su posegnuli za istim receptom pod vozilo jednog HDZ-ova vijećnika.
Da apsurd bude veći, Ivankovići su se, i to nakon što su odradili posao za međunarodne čimbenike, našli na optuženičkoj klupi s Draganom Čovićem zbog sumnji da im je on pomogao dok je bio ministar finansija. Slučaj je nekoliko puta otvaran i zatvaran. Danas se opet gledaju preko političkog nišana i Lijanović svoju prvu političku ljubav krivi za dobar dio nevolja što su ih danas snašle.
U međuvremenu je propao njihov najveći ponos, tvornica nadomak Širokog Brijega. Ugušili su je nagomilani krediti (najviše sveprisutnoj Hypo banci) i nepodmirene obveze prema dužnicima, kojima se ni ne zna tačan broj.
Umro je prije dvije godine i Stari Lijan. Nakon smrti, a pogotovo kad su mu sinove stigle nevolje, mnogi su znali citirati njegove riječi iz knjige “Lijanov san”:
“U slučaju moje dice, ja san isto što i diverencijal u motora. Kad dođe uzbrig, zna se koji točkovi vuku naprid. A diverencijal ji pušće da sami povuku.
(Slobodna Dalmacija)
