Lex Bosnia- Koga obavezuju haške istine?

287

Piše: Muharem CERO 

Najavljena posjeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Republici Hrvatskoj, a po pozivu predsjednice Kitarović, će se dogoditi 12. februara u ambijentu podignutih napetosti između dvije države, kao i nakon obznanjivanja tajminga Strategije Europske unije za pristup balkanskih zemalja.

Utvrđivanje tema razgovora sasvim sigurno neće zaobići i unutarnja pitanja u Bosni i Hercegovini. To je praksa susjeda gotovo već trideset godina. Ovoga puta, nadati je se, da komšije i susjedi ne budu nastupali s pozicija paternalizma nad svojim ”dijasporičnim narodima”.

No ovoga puta predmet razgovora su i neke teme koje bi se, vrlo brzo, mogle ticati i Bosne i Hercegovine na drugačiji način. Naime, na dnevnom redu je najavljeno i pitanje granica, kao i pitanje naknada ratnih šteta.

Pitanje granica između Hrvatske i Srbije bi moglo potvrditi ili pak derogirati tzv. Badinterove principe. Kako se radi o razgraničenju i na Dunavu (njegovom riječnom toku) moguća rješenja mogu postati presedan za ona o Bosnu životna- na Drini sa Srbijom i na Jadranskom moru sa Hrvatskom.

Valja dakle sa posebnom pozornošću pratiti pozicije pregovarača i analizirati eventualna granična rješenja, a sve u kontekstu (za sada) tvrde pozicije Bh. pregovarača na Badinterovim principima.

Jednako značajno je i nagovješteno otvaranje pitanja naknade ratnih šteta. Naime, Srbija i Hrvatska su međusobni prijepor o karakteru rata 1990-95. riješile međusobnim povlačenjem tužbi za agresiju, dok Bosna i Hercegovina ovo svoje pravo nije do kraja realizirala. Preuranjenom tužbom protiv Srbije ona je tek djelomično bila prikraćena dokazivati osnovanost tužbe za agresiju protiv Srbije. Pred haškim sudom su u toku postupci po žalbama u predmetima Karadžić, Mladić i veoma bitnom predmetu Stanišić-Simatović, a koji bi mogli stvoriti pravnu osnovu za podnošenje nove tužbe pred međunarodnim sudom u Hagu.

U haškim predmetima ”šestorci” pravomoćno je presuđeno učešće hrvatskog političkog i vojnog vrha u udruženom zločinačkom poduhvatu protiv BiH. Za sada se ne može naslutiti slijedi li i moguća tužba za agresiju protiv zapadnog susjeda.

Jasno je da su nastale ratne štete u Bosni i Hercegovini počinjene djelovanjem oružanih struktura iz susjednih zemalja, višestruko više nastale u Bosni i Hercegovini, nego one između RS i RH. Štete nisu nastale samo razaranjem nego i neviđenom pljačkom, otimačinom i odvoženjem bosanskih dobara u Srbiju i Hrvatsku. Do sada BiH ovo pitanje nije kvalitetno otvorila u bilateralnom dijalogu sa susjedima, pa bi slijedom susreta na Pantovčaku moglo također nametnuti neminovnost iz ovakvih tema i u bosanskohercegovačkoj bilaterali.

Nažalost sastavnim dijelom priče o otetom i otuđenom za Bosnu već postaje i pitanje bh. imovine na teritoriji Srbije i Hrvatske.

Dobro bi bilo Junkerovo tumačenje neunošenja neriješenih bilateralnih pitanja EU aspiranata tumačiti i kao obavezu konačnog provođenja međunarodnog sporazuma o sukcesiji, jer je i to pitanje vladavine prava u provođenju međunarodnog sporazuma čiji deponent (a na izvjestan način i garant) jesu Ujedinjene nacije.

Kao da nad Bosnom lebdi jedno univerzalno i civilizacijsko pitanje, a moglo bi se definirati: ”Koga obavezuju svi presuđeni udruženi zločinački poduhvati i genocid počinjen u Bosni?”

Međunarodno pravo, ali i proces pomirenja naprosto vape donošenjem zakona o Bosni (Lex Bosnia), ne samo u institucijama BiH, nego u istom onom parlamentu  kojem je predsjednik Junker i Evropski parlamentarci predočio strategiju proširenja. Nešto tu fali. Hrabrosti ili evropskog poštenja.