Piše: Pavle PAVLOVIĆ
Dobro je, imam još vremena ako budem odlučivao. Sigurno je samo da se ne moram bacati pod voz ili s mosta. Ne moram posezati za venama ili spremati konopac. Pametni ovi kod kojih živim, pa skontali da svima nakon 70 godina starosti treba dati slobodu izbora kako zauvijek otići pod uslovom da im je sve više dotužilo. Rastati se kao čovjek vrijedan svakog poštovanja, a ne kao jadnik o čijem će se kraju šaputati.
Moje je samo da se upišem na listu čekanja za dobrovoljnu smrt, ili eutanaziju, što je iz godine u godinu sve duža. Kako je krenulo postaće ta lista kao one u sarajevskim bolnicama dok čekaš da te primi hećim specijalista.
Ja, postoji i nekakva komisija koja će sagledati tvoje zahtjeve za raniji odlazak kada ti vrijeme nije. Možeš biti zdrav kao dren, ali ako misliš da ti je pun kufer života, ma kakav on bio, imaš pravo zahtjevati da te posjeti neki od 59 letećih anđela smrti. Ljekara specijalista koji su u Kraljevini Holandiji posebno obučeni da ljudima bezbolno skraćuju život.
Doktori iz te ustanove koja se zvanično naziva Klinikom za kraj života, već godinama se žale na veliku opterećenost poslom. Po njihovim procjenama broj od 59 djelatnika što pomažu na putu bez povratka trebao bi biti udvostručen, a, možda i utrostručen. Jer 2016. godine imali su 1800 pacijenata, a protekle oko 2500. Ove, tek započete, planira se porast od, čak, hiljadu više zahtjeva za eutanaziju.
Iako je proteklo dosta ljeta od uvođenja eutanazije u zakonske vode Holandije, koja je, dakako i u ovome bila prva zemlja u svijetu, kao što je bila i u slobodi uživanja lakih droga,sklapanja istopolnih brakova,dozvoljenog uzgajanja nekoliko stabljika marihuane za vlastitu upotrebu,uvođenja zona crvenih fenjera ili javnih kuća, tu demokratsku proceduru mnogi još ne prihvataju. Iznenadio sam se kada sam doznao da gotovo trećina ljudih u bijelom zbog vjerskih ili etičkih razloga odbija da učestvuje u ritualu dobrovoljne smrti.
U medijima se tu i tamo pojave vijesti kako i neki svećenici ne žele da pružaju vjerske usluge ljudima koji su tako završili. Zbog toga se ti činovi jedinstvenih odlazaka sa ovog dunjaluka obavljaju u najvećoj diskreciji. Tajna je to koju znaju samo najbliži.
Ipak, većina je ta koja diktira budućnost. Tako je još od prvih januarskih dana 2012. jedna od najnaseljenijih država svijeta dobila i prve mobilne ekipe anđela smrti. Nakon ispunjavanja svih uslova stroge zakonske procedure, podnosioci zahtjeva za umiranje po važećim paragrafima dočekuju specijaliste za eutanaziju u svojim domovima. Statistika kazuje da godišnje bude oko 17.000 zahtjeva za eutanaziju.
Zato nisam bio do krajnosti zbunjen kada mi je prije kojeg ljeta posljednji put prišao komšija Vim. Godinama sam poznavao tog nekada spretnog profesionalnog poštara i iz hobija organizatora raznih biciklističkih i fudbalskih utakmica.Izgledao mi je ispijen, gotovo prepolovljen.
– Paul, dobro je da sam te vidio. Vrijeme da se zauvijek pozdravimo – reće i na moju zbunjenost nastavi.
– Rak me je savladao za tri mjeseca. Liječnici mi daju još dvadesetak dana života. Kažu da ću imati velike bolove. Zato sam zatražio eutanaziju. Dogodiće se to za koji dan u bolnici…
Dobrog Vima više nema u mom susjedstvu. Njegovi posmrtni ostaci su kremirani i po posljednjoj želji prosuti u talase obližnjeg Sjevernog mora. Nekoliko grama uzvišenog pepela njegov sin je položio i na travnati teren najomiljenijeg nogometnog kluba preminulog mu oca – AZ Alkmaar.
Sam čin opraštanja od života, kod mnogih što su se odlučili na taj korak, nije pobjeda smrti nego snaga čovjeka da i u svojim posljednjim trenucima bude jači od neminovne prolaznosti,određujući samosvjesno i hrabro kada će nestati.Ponekada su to nadnaravno čudesni,gotovo filmskom iluzijom ispunjeni rastanci u kojima prevladava muzika koju je volio onaj što odlazi.
Okupljeni na tom skupu ne iskazuju tugu, ne brišu suze.Svi nastoje da ovo izgleda kao još jedan susret prijatelja,rodbine, erupcija radosnih prisjećanja iz prohujalih proljeća i dan za nezaborav. Škljocaju foto-aparati ,zuje digitalne video kamere.Ljudi su uparađeni kao da su spremni za nečije vjenčanje….U takvoj atmosferi kao da nije teško prihvatiti saznanje da je i smrt sastavni dio života.