Piše: Pavle PAVLOVIĆ
Dobro je, popustilo je. Nije više minus 18 stepeni Celzijusa, nego četiri grada manje. Može se, kao uvijek krajem februara, uputiti prema tamnoj, sjajnoj, mramornoj ploči. Pored koje osjetiš neprolaznu ljubav i tugu, ali i radost da stojiš uz djelić Bosne i Hercegovine. Ovdje se spojilo u pravom smislu riječi ono – majka domovina. Tu je grob žene koja mi je podarila život i tu je vječni kamen jablaničkog granita. Isijava toplinom dvije hiljada kilometara udaljene otadžbine i glancavom postojanošću pokazuje okolnim nadgrobnim spomenicima neprolaznost jedne zemlje, ma šta joj neki pokušavali raditi…
I misli krenu na nekoliko holandskih godina moje pokojne majke. Proživjela ih je kao kraljica. Čim je stigla, u svojim osamdesetim godinama, dobila je kuću sa ogromnim vrtom i specijalnim liftom. Kada bi poželjela da ide na kat, u jednu od četiri spavaće sobe, invalidskim kolicima bi prišla nekakvoj stolici-uspinjači. Sjela u nju, pritisla dugme i eto je, kao vladarka, bez po muke, gore. Kada bi htjela do centra grada ili meni u posjetu, samo bi pozvala specijalni taksi i hop s invalidskim kolicima u ogromni mercedes-bus. Vozi Mićko! Kada bi trebala pod tuš, ili pedikera, samo strpljenja. Eto, specijalnih patronažnih sestara. Kada bi se kuća trebala srediti,samo malo, eto specijalne čistačice. Kada bi trebala u bolnicu, pitali bi koju sobu želi – jednokrevetnu ili veću.
Sa TV ili bez. Normalnu ili dijetalnu hranu… Posljednje dane , poslije sarajevskih ratnih podruma, moja mama proživjela je kao u najljepšem snu. Eh, da je meni tako završiti.
Ali, činilo mi se da je opet bila nesretna.Ubijao je ovaj visoki standard, civilizacija življenja dovedena gotovo do savršenstva. Ubijalo je to sto je ovdje čovjek u središtu svega. Ona na to nije bila navikla. Znala je samo za teška desetljeća borbe za, doslovno rečeno, koricu kruha, kao što to znaju mnogi od vas.
Ubijalo je to što niko ovdje nije govorio o politici, što nije mogla prihvatiti da je ovdje niko ne pita je li Hrvatica, Srpkinja ili Bošnjakinja. Ubijalo je što je svakog mjeseca tačno u minut dobivala mirovinu, iako ni minutu nije bila zaposlena u Holandiji.
Mučilo je to što je uvijek znala šta je sljeduje. Nije bilo neizvjesnosti, gorkih iznenađenja, bojazni na koje su naši organizmi navikli. Ubijalo je i to što je bila u invalidskim kolicima, a njeni NL ispisnici na plesnim podijima ili za volanima bijesnih ferarija,porshea… Ali, najviše je ubijalo to sto gotovo niko od njenih komšija nije gledao ovdašnji TV dnevnik, niti je pratio rijetke političke emisije.
– Pa kakvi su to ljudi, sine?! Kako mogu živjeti bez politike. Jadan im je i dosadan život…
I što sam mogao da joj odgovorim. Jedino rješenje je bilo, kao i danas, da uzmem pivce za živce i polagano.gutljajima smirujem svoju dušu što tako strasno uskuha dok pratim naše napete političke sapunice preko satelitskog tanjura. Tek tada osjetim šta je život i onda počnem da vam zavidim. E, moji dobri, nemate vi pojma kakav život živite. Ne znate što vam nosi dan, a kamoli noć ili mjesec. To je pravi merak, a ne ova bljuvotina u kojoj do u detalja znaš šta ćete strefiti.
Ako dobiješ , recimo, rak, ili modernije rečeno, neku malignu bolest, lijepo bez problema, ako kažu da ti lijeka nema, prekratiš muke kada ti to zaželiš. Naručiš ovdašnjim anđelima smrti ili stručnjacima za eutanaziju – hoću da umrem tog i tog dana u toliko i toliko sati u tom i tom odijelu, na tom i tom mjestu. I nema iznenađenja. Uh, kako je to dosadno!
Lijepa naša bh neizvjesnost, lijepi naši studenti što se ne bune, lijepa naša gripa što nekontrolirano lovi. Lijepi naši kapitalisti, lijepa naša redukcija vode i života, lijepi naši predsjednički kandidati. Lijepi naši nabavljači dugih i kratkih cijevi. Lijepa naša narodna i rezervna policija. Lijepi naš burni društveno-politički život u kojem je jedino malo dosadno što je sigurno da platu nećeš dobiti na vrijeme…
Otišla mi je majka u monotonom miru trulog Zapada, koji joj je sigurno skratio život. Njeno biće, njeno tijelo, duša navikli su bili na bosanske bure. To je držalo.
Zato mislim da će ova generacija Bosanaca i Hercegovaca živjeti duže i sretnije, jer u društveno-političkom životu sve gore je i gore, Ključanje ide ka vrhuncu. Blago nama biće stogodišnjaka, a djece sve manje.