Piše: Aida HRNJIĆ
Da bi preživjeli okrutnu realnost balkanskog mentaliteta i sistema zemalja u regionu roditelji djece sa poteškoćama u razvoju se dovijaju na razne načine. Nevjerovatna je doza kreativnosti kojom se služimo prvo u radu sa našom djecom i razumijevanju njihovih potreba, a onda onako sa vjetrenjačama naših „sistemskih rješenja“
Kad sam čula priču majke Marije Protić iz Srbije, (Novi Sad) nisam znala bih li se smijala ili plakala ali njena genijalnost i kreativnost su definitivno za kakvog rekorda. Naime, Marija je nastavnica matematike (sada već bivša), majka djevojčice dijagnosticirane za poremećajem iz autističnog spektra i tražeći pedagoškog asistenta i ličnog pratioca za svoje dijete u školi prošla je kroz sodomu i gomoru. Nakon što joj država nije obezbijedila ni jednog od ova dva, majka je odlučila uzeti stvar u svoje ruke.
Dragana, moja kćerka ima pedagoškog asistenta ali samo na papiru, ličnog pratioca nema jer joj ga nisu obezbijedili i ja sam danima razmišljala šta učiniti. Nakon mjeseci prepiske sa resornim Ministarstvima rekli su mi da ja sama trebam obezbijediti ličnog pratioca, pa onda da ne mogu, pa se sve skupa zbrkalo u jedan lonac da čovjek prosto ne zna ko je za šta zadužen i kako“
Čula sam da se organizuje tribina čije je inicijator bila školska uprava sa Mrežom podrške inkluzivnom obrazovanju gde pričaju o ličnim pratiocima (koji uopšte nisu resor obrazovanja, već socijale!) i riješila da taj problem iznesem nekako u javnost. Sjetila sam se mog školskog prijatelja Danijela (Dženi) Pintola koji je transrodna osoba i koji je prva osoba u Srbiji koja je dobila spor da je napadnut zbog svoje seksualne orijentacije. Inače, Danijel je bio i vrstan novinar i TV voditelj dnevnika, ali je zbog svojih javnih istupa i borbe za prava LGBT osoba ostao i bez posla.
Odlučila sam Danijela angažovati za pedagoškog asistenta mojoj kćerki, i zajedno smo otišli na tribinu. Tu je nastao haos, jedni su nas gledali sa podozrivim podsmjehom, drugi sa sažaljenjem, dok neki uopće nisu ni smjeli da nas gledaju. Znala sam da će biti tako i svjesno sam povukla ovaj potez. Novinari su naravno vrlo senzacionalistički pristupili cijeloj priči i tu mi je bilo jasno da nikoga ne zanimaju zakoni, nego samo senzacije. To što ja godinama pokušavam obezbijediti podršku za svoje dijete, kao i hiljade drugih majki u Srbiji je manje bitno od priče da se neki muškarac oblači ili osjeća kao žena.
„Tu sam ih i čekala“ Cijela Srbija je brujala o Danijelu i o tome da ga želim uposliti kao pedagoškog asistenta za dijete sa autizmom. Konačno, mislila sam dobili smo priliku javnosti predočiti naš problem. Kad se Danijel pojavio u školi, rekli su ne, ne, ne treba djetetu asistent (iako su me malo prije toga kritikovali zašto ga ne nabavljam). Je li normalno da se kod nas roditelj tereti za sve. Obično to ide po sistemu da imamo lične pratioce koji su multipraktik osobe, pa rade sve i svašta. I bez prijave i staža za neku mizeriju od para. Roditelji uglavnom doplate do 100 eura mjesečno i onda dobiju recimo defektologa koji je terapeut i lični pratilac i stručni saradnik i pedagoški asistent i poluprivatan učitelj. I onda nastane zbrka što nikako nije dobro ni za koga. U tom haosu ne zna se ko pije, a ko plaća što bi kod nas rekli ljudi.
Zbog svega navedenog sam imala i imam probleme na poslu jer ja kao nastavnik matematike ne mogu biti višak na poslu, spadam u deficitaran kadar ali je ovaj potez sa Dženi iznervirao očigledno mnoge u Školskoj upravi i Ministarstvu prosvjete, pa su pokušali opet disciplinski da me kazne nekako, ali nikako im to nije uspijevalo. Na kraju me je direktorica od muke poslala kod njenog psihijatra u Institut Karajović u Beogradu (pored tri ustanove koje se time bave u Novom Sadu!) da mi napišu da sam nesposobna za rad sa djecom. Ta čast da mi napiše takav papir je pripala psihijatru Marjani Trkulja. Logično, tad mi je direktorica škole u kojoj radim dala otkaz.
Zbog toga sam tužila školu, za mobing i nezakonit otkaz, te pozvala cijelu tu ekipu iz Instuta za medicinu rada ,,Dragomir Karajović” u Beogradu da dođu kao svjdoci za tužbu za otkaz. Taj zapisnik ću vjerovatno uskoro objaviti sa sklonjenim ličnim podacima svjedoka (zbog njihovih pacijenata koji su na slobodi:)) kao primjer jednog trulog sistema kako se psihijatrija zloupotrebljava da se daju otkazi politički nepodobnima i oni koji ukazuju na diskriminaciju i lopovluk na djeci. I tjeraću ova ročista do Strazbura, do kraja svog života ako treba“
Nakon što mi je sve ovo ispričala Marija, ne mogu a da se ne divim njenoj genijalnosti, snazi i kreativnosti ali istovremeno da još jednom proklinjem balkanski mentalitet i okruženje u kom živimo. Najlakše je majku djeteta sa poteškoćama ostaviti bez posla i egzistencije jer neće da šuti i upozorava na loš sistem, a ovamo kad čovjek sluša ove političare med i mlijeko im iz usta teće. Sve silne agencije, fondovi, mreže i ine institucije i organizacije ne znače ništa ni ovoj majci ni njenoj kćerki, u čitavoj stvari obje su ostale same, prepuštene samima sebi. Ovako nepodobni, oni koji su odbačeni od društva pomažu jedni drugima u nadi da će jednog dana pravda i istina izaći na vidjelo.