Mustafić i Kamberović ne priznaju rodni list Sarajeva i žele se odreći 483 godine njegove historije

751

Historiografija je neumoljiva. Dokument u kojem se prvi put spominje naziv sa korijenom „Saraj“ i u vezi je sa glavnim gradom Bosne i Hercegovine, Vakufnama je Isa-bega Ishakovića.

Nastala je između 1. februara i 2. marta 1462. godine. Tu je verificirano sve što je od objekata nastalo do tog datuma. S obzirom da je do njenog podnošenja sve to moralo biti izgrađeno i funkcionalno, nesumnjivo je da se 1. februar može uzeti za najraniji datum za pravno potvrđivanje postojanja cjeline koja se može smatrati gradom.

Padaju u vodu i teze da je Sarajevo postojalo prije Isa-begovog graditeljstva na ovom prostoru. Kako kažu stručnjaci, postojala su naseljena mjesta sa vlastitim imenima, onim pod kojima su i zatečena. U samoj Vakufnami se spominje mjesto Brodac koje je uzeto kako bi se tu izgradili novi objekti, oni koji će svojom funkcijom i brojnošću, a na osnovu tadašnje kategorizacije, zajedno sa drugima, činiti jedan novi grad. Dakle, bilo je života i prije Isha-begove gradnje, ali to nije činilo gradom područje na kojem su se nalazili. Ne predlaže se uzimanje 1. februara za Dan početka života u Sarajevu, već za Dan osnivanja (grada) Sarajeva. Postoje ljudske nastambine i na planinama i u pustinjama, i na glečerima, ali to nisu gradovi.

Bitno je reći da je Vakufnama pravni dokument. Njeno prihvatanje je prošlo strogu proceduru provjere. Za to je bila zadužena porota od 18 osoba.

Prvi spomen imena grada u pisanim izvorima mora imati centralno mjesto u obilježavaju važnijih datuma grada – kaže struka. Zbog toga je Isa-begova vakufnama historijski dokument. Nezaobilazna je to činjenica u procesu traženja uporišta za odluku kojom se utvrđuje rođendan bilo kojeg grada pa tako i Sarajeva.

Zbog svih ovih fakata, neutemeljeno je protivljenje Nacrtu odluke Vijeća Grada Sarajeva da upravo prvi dan drugog mjeseca bude proglašen Danom osnivanja Sarajeva.

Posebno su zabrinjavajući medijski istupi u kojima Dino Mustafić i Husnija Kamberović tvrde da bi to bilo jednonacionalizacija historije multietničkog Sarajeva, kako je to rečeno u emisiji Mreža na Federalnoj televiziji. Historija, po njima, može početi samo onda kada je dominantno ne određuju Bošnjaci.

Drugačije kazano, njima, i svima što zastupaju ovakve stavove, smeta što je za osnivanje grada zaslužna osoba koja je pripadala i predstavljala osmansku državu i muslimansku kulturu, a čije su ideje prihvatili i s njim dijelili tadašnji Bošnjani, a današnji Bošnjaci. Da je ovo pravilno detektovanje razloga njihovog protivljenja 1. februaru 1462., potvrđuje to što nemaju ništa protiv da se Sarajevu oduzmu 483 godine života kako bi se dočekalo da orijentalno-muslimansko-bošnjački element postane inferioran pa i strani element, i da 6. aprila 1945. u Šeher umaršira srpska i hrvatska komponenta (kao dio građanskog „svetog trojstva“) a koji su bili skriveni iza maske bratstva i jedinstva i NOB-a.

Čak su i prilikom oslobođenja Sarajeva morali ukrasti nešto od istine da bi kolač muslimansko-bošnjačkih zasluga podijelili na troje. Ulazak 16. muslimanske udarne brigade u Sarajevo 5. aprila, grubo je zanemarena činjenica pa se moralo čekati još jedan dan da bi u datum obilježavanja ove historijske bitnosti bili integrisani i „ostali identiteti“.

Mustafiću, Kamberoviću i njihovim istomišljenicima, ne smeta 6. april kao Dan Sarajeva i ne vide problem što se tako stvara utisak da Sarajevo do tada nije postojalo ili da nije bilo vrijedno spomena. Tako je u neprofesionalnom prilogu autorice Merime Beširović, indirektno rečeno da neko želi izbrisati dio historije grada, a ustvari je Gradsko vijeće i Udruženje „Isa-beg Isaković“ žele vratiti kako ona ne bi počinjala tek u proljeće ’45. Snažni patološki porivi doveli su do toga da nedobronamjerni pojedinci skoro pola milenija s početka historije svog glavnog grada žele odrezati, prekrižiti i baciti u zaborav. Nekima je problematično što su sadašnji Bošnjaci u biološkom i religijsko-kulturološkom smislu, kako potomci ljudi tako i baštinici identiteta iz vremena kada je začeto Sarajevo, pa im se može reći da su oni, čuvajući mnoge dimenzije Isa-begovog (muslimanskog) identiteta i (islamske) kulture, svoji na svome iako su u taj grad kroz čitavu  historiju prihvatali i sve druge koji su u njemu našli utočište od sefardskih Jevreja koji su bježeći od inkvizicije došli iz Španije, do svih drugih koji su kroz vrijeme u njemu našli svoj dom i učinili ga onim što danas jeste.

Sa činjenicama, pogotovo onima koje imaju uporište u historijskim pa još i pravnim dokumentima nema kompromisa. Bez obzira što su bili dominantno jednoetnički (jadnonacionalni), ideja i rad koji su podigli Sarajevo utvrđeni su i dokazani Vakufnamom Isa-bega i kao takvima im treba pogledati u oči. Mitomanski i nenaučno, sa elementima mržnje, bi bilo to zanemariti i preskočiti 483 godina prvih godina Šehera da bi se u te zasluge ugradili ostali faktori. Uživajmo u tome što imamo rodni list Sarajeva, što su historijske činjenice jasne i pravno ovjerene i spremimo se za obilježavanje 1. februara – Dana osnivanja Sarajeva.

(Index.ba)