Na današnji dan 1993. godine ispod aerodromske piste prokopan je sarajevski ratni tunel nazvan “Tunel spasa”.
Sarajevski ratni tunel napravljen je tokom opsade Sarajeva 1993. godine. Tunel je napravljen ispod aerodromske piste i povezivao je dvije teritorije (Dobrinju i Butmir), koje je držala ARBiH, pa se tako i tunel zvao “Tunel D-B”.
Tunel je dug oko 800 metara, a visok oko 1,5 metar dok je na nekim dijelovima bio visok i do 1,8 metara. Tunel se u službenim razgovorima ARBIH i UN vodio pod imenom “Tunel kojeg nema”.
Bio je najstrožija tajna Sarajeva, jer su tunelom u Sarajevo stizali: hrana, oružje i gorivo, a ARBiH ga je koristila i za izvlačenje jedinica prilikom akcija širom BiH.
Tokom 1994., u tunelu su postavljene male šine po kojima su išla mala kolica i tako se olakšao transport.
Tokom 1994. godine za “Tunel D-B” je saznala agresorska vojska, samo prozvane RS nakon čega je Ratko Mladić kontaktirao IFOR kojeg su držali pripadnici UN-a i tražio da se on sruši i zatvori.
Potom je agresorska VRS pokušala kopanjem drugog tunela i preusmjeravanjem rijeke Željeznice potopiti tunel i tako ga onesposobiti, međutim ta im namjera nije uspjela.
Na dvije kuće, na suprotnim stranama, zakucani su ekseri. Pomoću eksera, geometri, koji se nikad nisu sreli niti poznavali, pomoću geodetskih instrumenata definisali su projektnu osu objekta D-B (Dobrinja – Butmir).
Radovi u samom tunelu na butmirskoj strani počeli su 15. maja 1993. godine. Od tog dana kopanje se odvijalo u tri smjene bez prestanka. S obje strane, bilo je angažovano oko 300 ljudi s ciljem što brže izgradnje tunela. Iz dana u dan, iz sata u sat, metar po metar, svakim zamahom krampe, ekipe kopača sa Dobrinje i Butmira približavale su se jedna drugoj. Svake večeri, s jedne i druge strane, kopači bi povremeno osluškivali u želji da čuju udarce krampi s druge strane.
Prije 30. jula 1993. godine jedini način za nekoga da napusti Sarajevo bilo je trčanje preko piste aerodroma (ispod koje je potom prošao tunel). To se nazivalo trčanje na 450 metara s preponama, jer su tu bile brojne prepreke – “ježevi”, žice, senzori pokreta, rovovi, te pokretne blokade – pripadnici mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, koji su vraćali one koji su pretrčavali pistu na polaznu tačku.
Mnogi su uhvaćeni, ubijeni, ranjeni u bici za život, za opstanak, dovoljan razlog za razmatranje mnogih ideja koje su zvučale suludo. Na sreću Sarajlija, ova je “upalila”.
Tunel je prokopan u posljednjim satima 30. jula 1993. godine, te je tokom više od dvije godine bio put kojim je dnevno prolazilo oko 4.000 ljudi a do kraja agresije kroz tunel je prošlo nešto više od 1,3 miliona ljudi, a kroz njega je svake noći prevoženo 20 tona različitih namirnica.