Za sve koji su čitali djelo “Tajna džema od malina”, ova činjenica sigurno nije ništa neobično. Naime, Karim je predvidio tih ratnih godina u Sarajevu dosta toga, samo za one koje su znali (pro)čitati njegove riječi.
“Ali oni su tu, blizu. To znam, nemam još puno vremena, smrt…To je bio kraj emisije, osamnaeste emisije ‘Josif i njegova braća’, u kojoj je”, napisao je Karim Zaimović u jednoj od svojih posljednjih priča, koja nikada nije ni dobila naziv. Nije uspio dati joj naziv jer je ubijen tokom te zadnje ratne godine, nije čak ni stavio tačku na tu rečenicu, ali je ostao zapamćen kao čovjek koji je predvidio – svoju smrt.
Za sve koji su čitali djelo “Tajna džema od malina”, ova činjenica sigurno nije ništa neobično. Naime, Karim je predvidio tih ratnih godina u Sarajevu dosta toga, samo za one koje su znali (pro)čitati njegove riječi.
Imao je samo 24 godine kada ga je geler granate pogodio tog 1. avgusta 1995. godine. Tačno 13 dana je trajala njegova bitka za životom, koju je ipak izgubio 13. avgusta.
Od malena je volio strip i pisanje pa nije bilo čudno kada je njegov prvi strip objavljen sa samo 14 godina.
Kasnije je upisao Akademiju likovnih umjetnosti, sa koje se zatim prebacio na Filozofski fakultet.
Podaci njegove biografije najbolje govore koliko je volio pisanje, umjetnost i crtanje te je sve to spojio u sebi jedinstven stil. Pisao je za Oslobođenje, Večernje novosti, Naše dane, Dane, a već sa 15 godina je sarađivao sa Radijom Sarajevo.
Bio je i urednik magazina Fantom slobode.
U jednom od svojih članaka za Dane, napisao je:
“Sarajevski duh danas je transformisan u nešto što on nikada nije bio. Doduše, bilo je to lako, jer Sarajevo više nikada ni izdaleka neće biti slično onom kakvim smo ga znali, tako da ni ono što se naziva njegovim duhom neće biti nalik sebi. Ali, taj duh treba iskoristiti za nešto drugo, a ne na priglupe retoričke igre, treba ga učiniti dovoljno fleksibilnim da opet postane mjerilom vrijednosti, a ne njegovim alibijem. Ako se to ne učini, Sarajevo će na kraju zaista postati ono što dobrim dijelom već jeste- mahalskim konglomeratom, samozadovoljno uljuljkanim bajkama o vlastitoj bitnosti i jedinstvenosti”.
I tako lako, opisao je sarajevski duh za koji će mnogi reći da i danas vlada, baš kao što je Karim to i sam predividio, toliko godina ranije.
Njega danas možda nema, ali Karimov duh i riječi i danas žive.
Ne samo da su njegove priče naknadno objavljene u obliku knjige “Tajna džema od maline”, kao simbol glavne priče za koju se i danas mnogi pitaju zašto se baš tako zove, već su ove priče urađene i u Sarajevskom ratnom teatru na jedan poseban – jedinstven, mladalački i svojstven način, na što bi Karim sigurno bio ponosan.
Fondacija Karim Zaimović je osnovana 1996. godine kako bi se očuvalo njegovo ime i djelo, odnosno kako bi se stipendirali studenti sa izraženim talentom iz oblasti umjetnosti, kulture, novinarstva i književnosti.
A džem od malina za sve istinske ljubitelje pisane riječi, sigurno više neće imati isti ukus.
Kako od ovakvog tragično preminulog talenta se oprostiti, nego na način kako je on to znao najbolje – pisanom riječi i to iz njegove najpoznatije priče – Tajna džema od malina.
“Navodno, jednom prilikom Tito je džemom slabije kvalitete poslužio tadašnjeg generala Franju Tuđmana, radi čega je ovaj oficir dobio višednevnu, iscrpljujuću dijareju. Tada se, kažu priče, Tuđman zavjetovao da će kad-tad dokinuti Titovu Jugoslaviju”, napisao je te ratne godine Zaimović.
Kako je on i sam rekao, svijet je “veliko tkanje i u njemu ništa nije slučajno.. U tom tkanju mi smo niti i čvorići, linije koje se neshvatljivom logikom, u kojoj možda i ima reda, ali je on od više vrste, linije koje se, dakle, stalno susreću i razilaze, upliću i raspliću”.