U protekloj sedmici na lokalitetu Alipašinog Mosta, na sadašnjem gradilištu TC Bingo, bivše Energoinvestove fabrike za proizvodnju žice u Sarajevu, pronađene su čak dvije avio-bombe, kojima su saveznici predvođeni Englezima 1944. bombardirali Alipašin Most i ostala željeznička čvorišta.
Deaktivirane, po pola tone teške avio-bombe su ugrožavale 15.000 do 20.000 Sarajlija, a kako nezvanično saznajemo postoji mogućnost da se na ovom lokalitetu nalazi još avio-bombi.
Historijski fakti ukazuju da se upravo na ovoj lokaciji nalazio logor koji je 8. septembra 1944.godine bombardovan u operaciji “Ratweek – Nedjelja pacova” čija je meta bila pretovarna željeznička stanica Alipašin most, važno željezničko čvorište.
U ovom logoru prošlo je otprilike 20.000 izbjeglica, najvećim dijelom iz Istočne Bosne. Izbjeglice su u Sarajevo dolazile pješke iz Vlasenice, Rogatice , Stoca, Rogatice, Goražda, Foče, Višegrada, iz Sandžaka, Hercegovine. Do Sarajeva su vozom dolazili Bošnjaci iz Bileće, Sandžaka, Makedonije, Srbije, Slavonije.
“O izbjegličkom logoru Alipašin most još ne postoji cjelovita studija. Kroz ovaj logor prošlo je približno 20.000 izbjeglica Nedolična i nedovoljna ishrana, slabe stambene i higijenske prilike, hladnoća, nedostatak odjeće i obuće uzrokovali su pojavu zaraznih bolesti, plućnih bolesti – najčešće zapaljenja pluća sa smrtnim ishodom, i to kod djece, šuge, kožnih bolesti, opekotina, akutnih nahlada, dizenterije, enterokolitisa. Među izbjeglicama u logoru “Alipašin most” najviše je bilo djece . Za prva tri mjeseca “stradalnička djeca koja su se nalazila u velikoj bijedi i nevolji u logoru Alipašin Most, bila (su) prosto razgrabljena”. U Sarajevu su pojedinci izravno ili preko Narodne uzdanice uzimali djecu iz logora “Alipašin most” u svoje domove,” piše za Stav Senija Milišić dr. historijskih nauka.
Ibrahim-efendija Hodžić od proljeća 1942. do maja 1944. u Alipašinom mostu brine o prihvatu i životu muhadžira. Pokušao je pisati o teškom stanju i životu u muhadžirskom logoru i 1991. godine napisao šest strana, a onda odustao. “Ne mogu ja to, to će me dotući.” U svojoj knjizi Četrnaesto stoljeće, o stradanju muslimana u rogatičkom kraju govori o radu u izbjegličkom logoru “Alipašin most”: “Gledao sam ranjene i oslijepljene starce, ranjene žene i djecu, gledao sam klane, nedoklane ljude i svojim ušima slušao njihova grozovita pričanja.
U savezničkom bombardiranju život je izgubilo približno 200, dok se za 66 navodi da su izgorjeli, kao i da je jedan broj ljudi raznesen u eksploziji. Iako je svim dosadašnjim vlastima bilo poznato da se na Alipašinom Mostu nalazio izbjeglički logor za Bošnjake prisiljene da, bježeći ispred četničkih pokolja, napuste svoje domove širom Bosne i Hercegovine, da su u tom logoru mnogi umrli od gladi, bolesti, hladnoće, ali i od bombardiranja, na toj lokaciji ne postoji nikakvo spomen‑obilježje. Broj poginulih na ovom mjestu je veći od broja ljudi koji su ubijeni u masakru na Markalama ili u ulici Vase Miskina.
(Index.ba)
Više možete pročitati u tekstu doktorice Senije Milišić: