Nastupila je 2019. ili 1991. – sve Dodikove laži o NATO-u

279

Piše: Hamza VIŠĆA

Godina iz koje smo upravo iskoračili ostat će upamćena po kletvi – dabogda mu zemlja kosti izbacila, koju je u «ničim izazvanoj panici» ispalio predsjedavajući Predsjedništva BiH, opisujući «neprijatelja srpskog naroda» i objašnjavajući privrženost stavu da je manji entitet protiv ulaska u NATO. Ne spori on, kad ima vremena i kad ga bešika ne pritišće, da je nekad bio za euroatlanske integracije, ali promijenile su se okolnosti, kaže, pa dodaje da nije normalno da Srbi uđu u Savez koji ih je bombardovao.

Računa gospodin da smo kratke pameti i da nam matematika, koja matematika, brojanje ne ide od ruke, pa da ne znamo da je 1999. bila prije 2005., kada je donesen jednoglasno Zakon o odbrani BiH, koji članom 84 obavezuje institucije države BiH, da učine sve iz njihove nadležnosti po pitanju ulaska u NATO. Dakle i njega kao člana (predsjedavajućeg) Predsjedništva BiH. Na stranu to što je onomad taj ulazak zdušno podržavao baš on, dušom i srcem ili za šaku dolara, svejedno. U ovom otporu Godišnjem nacionalnom programu(2018/2019) unutar MAP-a, ne preže se ni od laži i floskula.

Kao prvo, biti u MAP-u nije garancija niti obaveza da će neka zemlja ući u NATO. A napada se donošenje Godišnjeg nacionalnog programa, kao da je to pristupnica za Sjevrnoatlantski savez. Neke zemlje su realizirale više od deset Godišnjih nacionalnih programa i još uvijek čekaju poziv u članstvo ili odluku o punopravnom članstvu.

Druga laž koja se koristi je navodni gubitak suvereniteta ulaskom u NATO. Istina je da ulaskom u Evropsku uniju prenosimo dio suvereniteta na njena tijela u Briselu i Strazburu, a da se u procesu donošenja odluka u NATO-u uvijek pita svaka država ponaosob. Čak i ako je samo jedna članica protiv, odluka nije konačna, odnosno nema odluke. Ni SOFA (Sporazum o statusu snaga) ne dozvoljava Savezu, niti članici Saveza da onako sebe radi razmješta snage i sredstva po teritoriji druge članice, bez saglasnosti zemlje domaćina. A znaju se vajni protivnici ulaska u NATO razmetati riječima – kad uđemo Ameri će ovdje raditi šta hoće, neće nas ni pitati da rakete razmjeste da mogu gađati Beograd.

Treća velika laž je da nas NATO želi kao živo meso za njihove ratove. Naime, svaka zemlja članica ima samo jedan glas pri odlučivanju o eventualnom djelovanju NATO snaga u operacijama podrške miru. Bez konsenzusa nema djelovanja. Uz to, čak i ako smo se saglasili sa slanjem NATO trupa u neku misiju, individualno možemo da ne pošaljemo niti jednog vojnika, podoficira ili oficira. Pa nisu sve članice NATO-a imale kontingente u Afganistanu na primjer. Šta više, u ISAF operaciji je bilo više članica različitih oblika Partnerstva sa Savezom, nego članica Saveza.

Suština otpora je u činjenici da MAP ne pokriva samo odbranu i vojsku, već sve segmente države i društva, koje valja uskladiti sa standardima Saveza. To se prije svega odnosi na budžetsku podršku modernizaciji i ukupnom funkcionisanju Oružanih snaga BiH, ali i na kvalitet i sadržaj nadzora i kontrole nad tim i takvim OS, poštivanje ljudskih prava, te harmonizaciju niza zakona.

Budžet je prvi veliki, vjerovatno i najveći izazov. Naime, NATO preporučuje da budžet za odbranu bude do 2% GDP, što bi značilo osiguranje sredstava za neophodnu modernizaciju OS BiH, kvalitetniju i raznovrsniju obuku, ali i unapređenje standarda profesionalnih vojnih lica. Naravno da bi to značilo da entiteti izdvajaju više, a za izborna mešetarenja imaju manje. Uz to bi OS BiH mogle pratiti regionalnu «trku» u naoružanju, barem ovih što se proglasiše vojno neutralnim, ma šta to značilo.

Postizanje NATO standarda (usput, EU je neke samo prepisala) je izazov koji mijenja stanje u kako u privredi tako i u zakonodavstvu, u pravcu u kojem ima manje crnih fondova, političke korupcije u oblasti javne nabavke, organizovanog kriminala i sl.

Napomenimo da su pripadnicima Oružanih snaga važećim zakonima uskraćena mnoga od ljudskih prava, koja sasvim normalno uživaju građani u uniformi u Njemačkoj, Belgiji, Italiji, Norveškoj i drugim članicama Saveza.

Ovo su samo neka od pitanja, koja bi mogla biti na agendi Godišnjeg nacionalnog programa 2018/2019 BiH, a koja nema sumnje žuljaju ušančenu stabilokratiju naše zemlje. Zato i ne čude mlaki odgovori na demonstrirani otpor predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Budimo potpuno otvoreni, uslov da se podrži knjiženje nepokretne vojne imovine na državu BiH bio je prisutan i kod uspostavljanja koalicije za predhodnu vlast, kao što je to i danas za podršku mandataru Vijeća ministara. Na taj uslov pristali su svi, ali ga nisu realizirali, opstrukcijom kakvu samo mogu smisliti gospoda Ivanić i Crnadak. Neki su i istjerani iz vladajuće koalicije jer su insistirali na poštivanju džentlmenskog dogovora o otklanjanju prepreka za Godišnji nacionalni program.

U tom smislu nužno je istinski otkočiti napredovanje ka Briselu, dogovorenom i realnom agendom poteza, aktivnosti, mjera i programa. Ovo tim prije što se pasivnost zagovarnika euroatlanskih integracija odražava na postignute rezultate reforme odbrambenog sektora. Naime, imao sam priliku razgovarati sa jednim dobro pozicioniranim pripadnikom Oružanih snaga, koji na moj upit kakvo je stanje u njima, kaže – kao da je devedesetprva! Da nisam predeverao i gore, preblijedio bih.