Navršilo se 282. godine od slavnog Banjalučkog boja

104

Poslije mirovnog ugovora u Požarevcu na teritoriji Bosanskog ejaleta nastupio je period relativnog mira sve do jula 1737. godine, kada dolazi do novog Austrijsko-osmanskog rata. Karlo VI je 14. jula 1737. godine odlučio da objavi rat Osmanskom Carstvu.

Glavni komandant austrijske vojske bio je Josip Hildburghausen koji je još prije objave rata naredio da carska vojska krene preko Bosanske Gradiške u pravcu Banja Luke.

Glavne trupe su 24. jula uspjele da dođu do Banja Luke i započele su opsadu grada. Tako je došlo do jednog od najznačajnijih događaja u historiji Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Riječ je o čuvenom Banjalučkom boju iz 1737. godine.

Tadašnji vezir Ali-paša Hekimoglu, nije imao vremena čak ni na konsultaciju sa sultanom i Portom, te je bez njihovog odobrenja izvršio mobilizaciju vojske. Uskoro su se na Travničkom polju okupile čete iz svih kadiluka, te ih je Ali-paša motivirao riječima „Viđeno je i pokazano da je neprijatelja moguće pobijediti srčanošću, trajnom trpeljivošću, u odnosu na teškoće i umor u borbi i bojevima“ sličan citat donosi i turski historičar Ismail Hakki Uzuncarsili: „Strpljenje i ustrajnost bit će rezultat uspjeha“.

Trećeg dana mjeseca augusta 1737. godine Ali-paša je krenuo ka Banja Luci. Pridružio mu se i Mehmed-beg Fidahić, zvornički sandžakbeg. Kada su austrijanci vidjeli iz kojeg pravca su došli Bošnjaci, misli su da se radi o taktičkoj varci.

Tada je Hildburghausen naredio svojim ljudima da pojačaju desno krilo koje se nalazilo na jednom brdu Lauš, na desnoj obali Vrbasa, a da se artiljerija prebaci na lijevu obalu rijeke. Rezervni odredi su ostavljeni po strani da se uključe u borbu kada dođe povoljan trenutak za to.

Na bosanskoj strani je, također, izvršen raspored trupa za predstojeći boj. Na desnom krilu nalazio se Mehmed-beg Fidahić sa krajiškim kapetanima, a na lijevom bosanski alajbezi sa zaimima i timarlijama.

Centrom je komandovao vezir Ali-paša sa janičarima. Borbu je započela bosanska konjica koja je zauzela položaje na Vlaškom brijegu. Nakon dva sata žestokih borbi Mehmed-beg Fidahić je sa desnog krila napao odrede kojima su komandovali Baranjak i pukovnik Lambert.

Bošnjaci od tog trenutka preuzimaju inicijativu u borbi, tako da su austrijske trupe bile primorane da pređu u defanzivu. Do kraja dana bilo je još pet frontalnih napada od strane Ali-paše. U jutarnjim satima 5. augusta naređeno je povlačenje austrijskih trupa, što je značilo definitivnu pobjedu branilaca Banja Luke.

Savremenici su napisali da su se carski vojnici hvatali za konjske repove, kako bi prešli na drugu stranu rijeke i spasili se. Hildburghausen je napustio polje u toku noći, a vojsci je naredio da se povuče u pravcu iz kojeg je došla. U narednim danima Bošnjaci su nastavili napadati neprijatelja sve dok ejalet nisu oslobodili od Austrijanaca.

Prema nekim podacima na bojnom polju je bilo oko 600 poginulih austrijskih vojnika, a svi oni preživjeli utočište su tražili preko rijeke Save. U ovom historijskom događaju Bosnu i Banja Luku se branili i odbranili Bošnjaci svih vjeroispovijesti, što nam govori da je ovaj narod uvijek bio spreman dati svoje živote za svoju domovinu i svoj narod.

(Index.ba)