Piše: Adem MEHMEDOVIĆ ( Novinar Radija Srebrenica)
Kada idete iz Srebrenice u Sućesku, morate proći kroz Bajramoviće. Bajramovići su od Srebrenice udaljeni nekih šest- sedam kilometara, prilično daleko pogotovo ako se ide pješke. U Bajramovićima živi sama jedna nena. Muških glava nema u porodici, leže u Memorijalnom centru Potočari.
Nedavno sam sa suprugom krenuo u Sućesku, i prije Bajramovića sreli smo tu nenu. Ide pješke prema Srebrenici. Prošli smo je. Vozio sam nekih dvjesto metara, okrenem se i vratim. Stanem neni, i reko hajd’ da te odvezemo do Srebrenice, lakše je nama vratiti se nazad opet, nego njoj ići pješke još par kilometara.
Zna ona mene, sluša me kaže na radiju. Stidljivo me pita jesam li se oženio, kasnije kaže da to ona pita prvo, da ne zabrlja šta ne daj Bože. Kada sam rekao da sam se oženio, i da je Nermina moja supruga, onda je druga priča bila. Smije se i zahvaljuje što smo je povezli.
Kaže hoće u Potočare, pa onda u Tuzlu, mora da “izvadi potvrdu da je živa zbog penzije”. Odvezli smo je do Potočara, na rastanku nam je poželjela da imamo evlada u kući. I ona je mati. Bila je nekom zapravo. Kako se zove nena ne znam, nisam je pitao. Znam da ide pješke i da gotovo niko ne zna za nju, i da mora da dokazuje da je “još uvijek živa”.
Svako malo Srebrenica, ili izjava nekog iz Srebrenice (nekog ko na neki način predstavlja žrtve genocida) odjekne u javnosti. Nerijetko se obrukamo tim izjavama. Nažalost. I gotovo je onda. Moramo shvatiti da je Srebrenica sinonim za cijelu Bosnu i Hercegovinu, za svaku nevinu žrtvu, za svaku grobnicu, svaki mezar, svaku suzu.
Uz dužno poštovanje prema svima, vjerujem da je došlo vrijeme da o Srebrenici govore djeca koja su u međuvremenu odrasla, završila škole, i sposobna su da preuzmu odgovornost. Između ostalog da se pobrinu da ni jedna majka ne ide pješke nekoliko kilometara da bi došla do Srebrenice.